Dok smo djeca i ne razmišljamo o svojim postupcima. Čisto dječje srce živi za danas. I sutra nije bitno, bitno je danas. Jer sutra je uvijek bilo teško čekati... a kako odrastamo, sve se mijenja, a da to ni ne zapažamo.

Stojim na sred sobe. Ispred mene veliki bijeli sat s crnim kazaljkama. Otkucava, tik, tak...sekunda, po sekunda. Razmišljam o prošloj sekundi, dok mi minuta budućnosti odlazi. 

I sjetim se često...koliko je prošlosti iza mene. Nije ona savršena, bijela i čista, kao srce u djece. Puna je grešaka, preispitivanja, iskušavanja, propalih prijateljstava, svađa, negativnih stvari. No da nije bilo tih loših stvari, zar bi danas cijenila one dobre? Cijenim li danas dobre stvari?

Prošlost mi je kao za petama...stalno se vuče, negdje između mene i moje sjene. Tu je ona. Prati me u stopu. I nikako je se otarasiti i ostaviti je tamo u prošlosti da leži duboko zakopana. 

I zakopam ja nju, no onda se vjetar digne i donese mi njen miris. Nostalgija...za onim vrućim ljetnim večerima i šetnjama uz rijeku...i uznemiri me sve to u današnjosti. 

I dalje sam u toj sobi sa satom...već je prošlo dobrih 10 minuta dok sam se družila sa proletjelom sekundom. 

Opet su misli pobjegle vremenu...ili je vrijeme proletjelo u mojim mislima? I to vrijeme, tako relativna, neodgovorena mistična tajna...nikako da postane jasna ljudskom umu. Kada ga trebamo, nema ga...kada ga imamo napretek, lebdimo vječno između dvije sekunde... i lagano se pretvara u vječnost. 

I sve te greške iz prošlosti sustignu nas ...a karma je sasvim u redu. 

Budi u svijetlu, pripadaj bjelini... no koliko god se trudili, neke stvari i dalje leže zakopane ...nedorečene. I ne možemo ih promijeniti. Možemo li sebe promijeniti? Ne.

Možemo promijeniti samo način na koji gledamo na stvari, poštedjet okolinu našeg žaljenja na ovo ili ono...i možda učiniti nešto dobro za budućnost što će ostaviti trag...kako bi tek privremeno pokrili nedostatak iz prošlosti..