Pišem Vam već mjesecima...

Uvijek kada napišem članak, pročitam ga nekoliko puta. I nikada se ne prepoznam u načinu na koji pišem.

Svaki moj članak ima nekakav uzrok, pa je samo pisanje posljedica, ili reakcija. Često mudro zborim tu po člancima, no u mom svakodnevnom životu nije to baš sve tako mudro i lijepo sažeto...

Kada pišem, pa i sada, čujem sebe unutra. Čujem glas i samo tipkam ono što mi on govori. To sam druga ja, moja seka blizanka ili brat blizanac koji govori mojim glasom i koji mi uvijek dođe u tišini, kada mi je mozak na paši. Pa sada sve skupljene informacije samo lebde, a braco ili seka ih valjda nesvjesno hvataju i pretaču to u glasić, a ja to slušam i pišem.  

Kako bi sve bilo super i divno, krasno kada bi zaista svakodnevno bila svjesna svog znanja i mudrosti, a ponekad i gluposti koja navire iznutra.

Kada bih barem to mogla sve imati na umu i drumu svake sekunde. Pa život bi bio jednostavniji!

No moj je problem što mi često informacije kasne...kasne, pa kasne. Zašto? Ne znam. 

Ako se desi nešto dobro ili možda loše, prvo mi treba vrijeme da ja to prihvatim. To može potrajati satima, danima, tjednima, mjesecima. Jednom je trajalo mjesecima....grozno! Onda kada to konačno shvatiš i prihvatiš, onda eksplodiraš.  

Recimo...smrt. Aha, netko je umro, nešto se loše dogodilo. Ok, smrt je došla i u blizini te osobe, događaja...doslovno njušim smrt, žalopojke što ih duša ispušta za dragom osobom. Mrzim to osjetit. Svjež zrak mi bolje pristaje. No, možda i ja znam tu osobu. No svejedno, nema suza, nema emocija. Nisam to prihvatila, niti shvatila. A htjela sam. Htjela sam i ja tugovati, oprostiti se. Nisam mogla. Nakon nekoliko dana shvatila sam. Plakala sam.

Moja prva reakcija je uvijek nekakvo potiskivanje osjećaja i to nesvjesno, pa druga mi je onda nekontrolirani izljev istih. 

Zašto, kako? Ne znam.  

No bilo bi lijepo odmah sve shvaćati, sve znati, svu mudrost upotrijebiti, uskladiti s osjećajima, biti pod kontrolom, biti svjestan toga svega u ključnim trenutcima.

A to nisam.