Upisao:

mlabos

4. ožujka 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

479

PUTA

Zvona istoka

Svećenik mi je dao znak da zazvonim. Prvo sam lagano dodirnuo debeli obod zvona i pojavio se nježan šum. Zatim sam snažno zanjihao gredu i zvuk dubok kao zvuk groma, snažan kao bas moćnih orgulja – zvuk strašan, neobičan, ali lijep – razvaljao se daleko preko brda. Zatim je brzo uslijedilo drugo, slabije i milozvučnije bujanje zvuka, a zatim još jedno, pa potom vrtloženje valova odjeka. Samo jedan udarac, zapanjujuće zvono, i ono je nastavilo jecati i jaukati još najmanje deset minuta! A starost ovog zvona je šesto pedeset godina.

Zvono zamire:
Razljeva se miris
cvjetova. – Večer…

Basho

Svećenik mi je dao znak da zazvonim.

Prvo sam lagano dodirnuo debeli obod zvona i pojavio se nježan šum.

Zatim sam snažno zanjihao gredu i zvuk dubok kao zvuk groma, snažan kao bas moćnih orgulja – zvuk strašan, neobičan, ali lijep – razvaljao se daleko preko brda.

Zatim je brzo uslijedilo drugo, slabije i milozvučnije bujanje zvuka, a zatim još jedno, pa potom vrtloženje valova odjeka.

Samo jedan udarac, zapanjujuće zvono, i ono je nastavilo jecati i jaukati još najmanje deset minuta!

A starost ovog zvona je šesto pedeset godina.

Jedna od upadljivih činjenica vezanih uz zvona Istoka je mnoštvo veličina i oblika na koje nailazimo, od otvorenih zvona do zatvorenih šintoističkih praporaca, visine od jednog centimetra do sedam metara te težine od stotinjak grama do preko šezdeset tona.

Zvuk im se kreće od visokog, poput ptičjeg cvrkuta, do dubokog, poput potmule grmljavine.

Za razliku od Tibeta i Indije gdje se uglavnom koriste manja i ručna zvona, u Kini, Koreji, Japanu i Burmi koriste se zvona svih veličina, a osobitost su velika, viseća zvona.

D. T. Suzuki u knjizi The training of the zen buddhist monk navodi kako se u zen budističkim zajednicama koristi cijeli niz zvona različite veličine, a svako od njih ima zaseban naziv i namjenu.

Vijetnamski budistički redovnik i učitelj Thich Nhat Hanh u knjizi The Heart of Understanding: Commentaries on the Prajnaparamita Heart Sutra kaže: Zvono je poput bodhisattve, pomaže nam da se probudimo… Slušanje zvona vraća čovjeka njegovoj nutrini, njemu samome.

Zvono na Istoku je karakterističan simbol budizma kao i lik Buddhe u meditaciji.

Sâmo zvono uspoređuje se s Buddhinim tijelom, a njegov zvuk s Buddhinim glasom. Velika budistička zvona imaju za cilj umiriti onoga tko ih sluša, pročistiti njegov um i zato su dubokog tona.

Njihov rezonirajući zvuk čini se kao da dolazi iz izvora koji se nalazi izvan vremena i prostora, poput glasa odvojenog od svega prolaznog, pa ipak njegov spokojan, ujednačen zvon izdignut iznad ljudske drame uzdiže duh i donosi mir.

Velika budistička zvona u različitim dijelovima istočne i jugoistočne Azije ponešto se razlikuju od zemlje do zemlje i od onog izvornog oblika koji je nastao u Kini.

Kina

Smatra se da su prva zvona izrađena u Kini.

Najstariji primjerci bili su od gline, no Kinezi su vrlo rano ovladali umijećem lijevanja bronce i izrade brončanih zvona (tchung ili chung), još u vrijeme dinastije Shang u XIV. st. pr.Kr.

Također su prvi izumili i usavršili glazbeni instrument koji se sastojao od niza ugođenih zvona, pretpostavlja se već u VI. st. pr.Kr.

Zvona su u početku imala obredni značaj, koristila su se i kao glazbeni instrumenti, te za određivanje visine tonova kineske glazbene ljestvice, da bi s vremenom postala simbol staleške i vladarske moći.

Zvona su također korištena za označavanje vremena i za uzbunjivanje.

Tutnjajući zvuk zvona bio je do ne tako davno uobičajeni odgovor na prirodne nepogode u Aziji.

Hram u planini –
zvuk udarenog zvona
nestaje u sumaglici.

Buson

Iako su zvona u Kini u upotrebi od pamtivijeka, ipak su u prvi plan došla sa širenjem budizma.

Riječ buddha znači “probuditi” pa je zvono postalo glavnim budističkim simbolom, simbolom probuđenja, što je naišlo na plodno tlo u Kini gdje je zvono ionako igralo važnu ulogu i vrlo brzo postalo dio kineske budističke tradicije.

Da bi zvono čuo i narod na većoj udaljenosti, zvuk mu je morao biti glasniji i prodorniji.

Zato su nastala veća i deblja zvona. Udarcem u veliko zvono nastaje dubok veličanstven zvuk koji je tim impresivniji jer se umjesto željeznog klatna koristi drveni bat ili greda, ovisno o veličini zvona.

Postojala je izreka: Bez zvona nema hrama.

Ukorjenjivanjem budizma, korištenje jednog zvona kao religijskog instrumenta potisnulo je korištenje serije zvona, a lijevanje velikih zvona doživljava pravi procvat u vrijeme dinastije Tang (618. – 906.).

Najveća kineska zvona izlivena su pak za vrijeme dinastije Ming (1368. – 1644.).

Car Cheng Tzu (poznatiji kao Yung Lo, vladao 1403. – 1424.) svoju je prijestolnicu preselio iz Nankinga u Peking, i tada je započeo tri grandiozna projekta: Zabranjeni grad, Hram Neba i Veliko zvono kao simbol imperijalne moći, ali i kao znak podrške budizmu.

U njegovo je vrijeme nastalo više znamenitih zvona, a sačuvalo ih se par.

Jedno od njih, divovsko zvono, načinjeno od bronce, visoko 7,2 metra, teško 63 tone, nalazi se u četrdeset osam metara visokom zatvorenom tornju-zvoniku (Chunglou) postavljenom na sjevernom kraju uzdužne osi koja prolazi kroz srce starog Pekinga.

Na njemu stoji natpis: Izliveno na povoljan dan u vrijeme vladavine Yung Loa od Velikog Minga.

Ovo je zvono korišteno za oglašavanje noćnih sati, ali i za uzbunjivanje kod požara, i sl.

No, najslavnije zvono u Kini je ono koje visi u budističkom Hramu probuđenja, gdje je preneseno iz Hrama dugovječnosti 1743. godine.

Ovo zvono teško je oko 46 tona, visoko je 6,75 metara, promjera 3,3 metra i najveće debljine 22 centimetra, te može proizvesti zvuk od 120 decibela; u dubokoj noći može se čuti na udaljenosti od pedesetak kilometara.

Poznato je ne samo zbog svoje veličine, već i zato što je cijelo prekriveno, iznutra i izvana, budističkim sutrama koje nisu urezane nego su izlivene zajedno sa zvonom.

U ovo neusporedivo zvono, koje s pravom nosi naziv Kralj zvona, ugrađeno je golemo zvonoljevačko umijeće Kine.

Ono zvoni i danas u posebnim prigodama kao što su Proljetna svečanost ili kineska Nova godina.

Prva kineska zvona bila su ovalnog presjeka, a tek su s dolaskom budizma postala kružna.

Budizam je uveo još jednu novinu, a to je kruna s ušicom u obliku izvijenog zmaja pomoću koje se zvono pričvršćivalo na drvenu gredu u zvoniku ili otvorenom paviljonu.

Zanimljivo je da kineska zvona na vrhu imaju rupu, što se povezuje s činjenicom da se na njima ne pojavljuju pukotine.

S vremenom su velika zvona pored budističkih sutri ili natpisa koji su bili obojani budističkom misli, poprimila ornamentiku u vidu tradicionalnih simbola kao što su zmaj, ždral, itd.

Koreja

Korejski povijesni zapisi govore da su mnogi kraljevi bili gorljivi štovatelji “Sakimonija” i neki su od njih ovjekovječili svoje ime dajući napraviti golema budistička zvona od kojih mnoga i danas postoje.

Natpisi na korejskim zvonima vrlo često otkrivaju prošireno vjerovanje u mistične moći zvuka zvona.

Najpoznatije je Sveto zvono kralja Seongdeoka Velikog, cijenjeno zbog svoje starosti, veličine, izvanredne vještine izrade i zanimljivog natpisa.

Izliveno je 773. godine u vrijeme Ujedinjenog kraljevstva Silla.

To je najveće postojeće korejsko zvono, visine skoro četiri metra, promjera preko dva metra i teško devetnaest tona.

Zvono je ukrašeno reljefnim ukrasima cvjetnog uzorka, lotosa, te parom apsara, nebeskih plesačica.

Zapis na zvonu, koji predstavlja prekrasan primjerak istočnoazijske kaligrafije i gravure, između ostalog priča: …Sveprožimajuća istina Buddhe leži iznad područja vidljivih stvari: njen se izvor ne može vidjeti očima.

Poput velikog zvuka koji prodire do najudaljenijih krajeva univerzuma, ona se nikada ne može u potpunosti čuti ni razumjeti.

Tako, da bi se bolje razumio njen duboki misterij, nužno je na istaknutom mjestu izliti i postaviti duhovno zvono da osvijestimo Buddhin poziv.

… Metal je sakupljen i veliko je zvono izliveno.

Njegov je oblik izronio poput povišenog planinskog vrhunca, a njegov zvuk bio je poput glasanja velikog zmaja.

Njegovi odjeci vinuli su se u najveća nebesa i prodrli u najniže dubine.

Svi koji su ga vidjeli uzviknuli su kako je prekrasan!

Svi koji čuju njegov zvuk spoznat će Buddhin blagoslov…

U proteklih tisuću tristo godina metal ovog zvona poprimio je plemeniti plavičasto-zeleni ton koji je još više naglasio neprolaznu ljepotu zvona.

Danas se kao dragocjeno kulturno blago čuva u Nacionalnom muzeju u Gyeongju, nekadašnjoj prijestolnici kraljevstva Silla, u Južnoj Koreji.

Japan

Iako su velika budistička zvona stigla u Japan u drugom dijelu VI. stoljeća preko Koreje, arheolozi su iskopali mnoga mnogo starija zvona zvana dotaku koja pripadaju zagonetnoj kulturi Yayoi.

No, širenjem budizma, velika budistička zvona, bonsho, postala su karakterističan prizor i zvuk Japana, gdje postoji oko osam tisuća hramova i većina ih ima zvono. Lafcadio Hearn, veliki poznavatelj japanske kulture, svoje je prve dojmove o Japanu ovako opisao: Iznenada zvuk – svečan, dubok, moćan – zabrujao je u mojim ušima preko gradskih krovova, glas tsurigane, velikog hramskog zvona Nogiyame.

Čuvši veliko zvono hrama Todai-ji u Nari britanski povjesničar Arnold Toynbee (1889. – 1975.) je uzviknuo: To je Japan.

Lijevanje zvona u Japanu započeli su korejski majstori na otoku Kyushu.

Već tijekom jedne generacije Japanci su preuzeli umijeće i razvili su oblik zvona koji se ponešto razlikuje od onih kineskih i korejskih.

Zvono iz 698. godine, poznato kao Ojikicho, nalazi se u hramu Myoshin-ji u Kyotu i još uvijek je u funkciji, mada se na njemu zvoni samo u posebnim prilikama.

Stoljećima najveće i najslavnije zvono u Japanu bilo je tzv. Veliko zvono unutar hramskog kompleksa Engaku-ji u Kamakuri.

Promjera je 277 centimetara, visine 412 centimetara, čemu treba dodati i 90 centimetara za ušicu u obliku izvinutog zmaja.

Izliveno je 1301. godine i vjeruje se da se čuje u sva tri svijeta pa se smatra glasnikom božanske volje.

Oduvijek se smatralo posebno svetim pa vezano uz njega postoji više legendi.

Majstor carillona i profesor kompozicije sa Sveučilišta u Michiganu Percival Price (1901. – 1985.) u svojoj knjizi Japanese Bells je zapisao: Zvono je instrument koji se gotovo univerzalno koristi za komuniciranje između bogova i ljudi putem zvuka.

U rukama Japanaca, s njihovom dubokom religijskom pozadinom i estetskim osjećajem, zvona su postala osobita kako po svojoj konstrukciji tako i po dekoraciji, i mogu se uvrstiti među najljepša na svijetu.

Bonsho se smatra svetim i posebno se poštuje.

Da bi se njegov zvuk slobodno širio, zvono nije zatvoreno u zvoniku kao u Kini, nego se obično nalazi unutar hramskog kompleksa, u drvenom otvorenom paviljonu koji se zove shoro.

Ni ovo zvono nema klatno, nego je uz zvono na dva konopca ili lanca obješena drvena greda, shumoku, koju se zanjiše i koja tako udara u zvono na točno određeno mjesto – ispupčenje u obliku lotosa koje se zove shuzu.

Zvono obično ima dva shuzua na suprotnim stranama, rijetko jedan, a u nekim slučajevima i četiri.

Nakon svakog udarca greda se zadržava kako njišući ne bi ponovno udarila u zvono. Zato zvona na Istoku daju puno odmjereniji i svečaniji ton od europskih.

Percival Price piše: Japanski budisti uživaju u njegovim vibracijama koje im prožimaju tijela.

Na ovaj način smatraju da zvuk bonsha čisti dušu i odnosi tuge, želje, nedaće.

Posebno su poželjni duboki tonovi dugog trajanja.

Sa svojim relativno mekim krajem, drvena greda je najprikladnija jer izaziva vibracije samo nižih tonova.

Većina japanskih hramskih zvona (izlivenih nakon 1600. godine) skinuta je tijekom Drugog svjetskog rata kako bi bila pretvorena u oružje.

Do kraja rata u hramovima je zbog njihovog kulturno-povijesnog značaja ostalo netaknuto samo nekih petsto zvona; ipak, zvona koja nisu pretaljena vraćena su u hramove iz kojih su uzeta.

Nakon 1950. godine zvona u Japanu još su jednom doživjela svoju renesansu.

Sada najveće zvono u Japanu naziva se Leteći zmaj, Hiryu no Kane, i teži 37,5 tona.

Izliveno je u Kyotu 1977. godine i nalazi se u hramskom kompleksu Renge-in Tanjyo-ji uz južnu obalu otoka Kyushua.

Za vedra vremena čuje se na otoku udaljenom oko četrdeset kilometara.

Eisho Kawahara, glavni svećenik hrama Renge-in Tanjyo-ji, kaže da je zvono najživlje u vrijeme ljetnih vrućina, praćenih munjama i grmljavinom.

Početkom kolovoza, kada pada svetkovina Obon (Bon), u hram dolaze deseci tisuća vjernika da uz molitvu zazvone za svoje pretke.

Njegova zvonjava se čuje i u najudaljenijim predjelima drugoga svijeta tako da, slijedeći njegov zvuk, duše predaka putuju iz zemlje mrtvih uskom cestom prema zemaljskom svijetu kako bi se susrele sa svojim bližnjima na kućnim oltarima.

Svetkovina Obon završava paljenjem vatri na planinama oko gradova ili spuštanjem lampiona niz rijeku, kako bi se duše mogle vratiti otkud su došle.

Eisho Kawahara kaže: …Bonsho znači sveto zvono. Jer ono je puno više od inertnog predmeta, instrumenta koji proizvodi zvuk.

Samo zvono svojim oblikom podsjeća na Buddhu koji sjedi i svaki put prije nego što udarimo u zvono, mi redovnici se poklonimo tri puta, kao da ćemo čuti propovijed od samog Buddhe.

Mi udaramo zvono uz molitvu da pomogne probuditi srca onih koji ga čuju.

Postoji sutra u kojoj se kaže da kada se udari u veliko zvono, da one koji ga čuju njegov zvuk vodi ka prosvjetljenju.

Glas zvona je glas Buddhe…

No, bonsho odzvanja ne u jednom nego u tri svijeta: kroz prošlost, sadašnjost i budućnost.

Prema tome, oni koji su već otišli, mi koji živimo u ovom svijetu, kao i oni koji tek trebaju biti rođeni, trebali bi čuti zvuk zvona.

To je stvarna svrha zvona.

U ne tako davna vremena zvona su određivala ritam svakodnevnom životu na Istoku.

Danas je sve više prigovora vezanih uz buku hramskih zvona, ljudi sve manje opažaju njihovu jednostavnu ljepotu, no ipak, zadnji dan u godini prilika je kada budisti hrpimice hodočaste u hramove da bi udarcem u zvono ispratili staru godinu te ujedno pozdravili novu i molili za blagoslov.

Bez obzira na razlike između zvona na Istoku i Zapadu koje odražavaju duh različitih naroda i njihovih religija, svima je zvono sveto i simbol nebeske zaštite i blagoslova koji dolazi odozgo.

Zastanemo li usred svakodnevne vreve i poslušamo zvona, na trenutak će nas osloboditi od zemaljskih briga i tjeskoba i osjetit ćemo se okrijepljenima.

Iako zvona više nisu važna u našem svakodnevnom životu jer se promijenio ritam života, kao i njegovi prioriteti, nije se promijenila duboka ljudska potreba za svetim, a to je upravo ono što zvono utjelovljuje.

Autor: Dijana Kotarac

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!