Ta večernja zvona
Ta večernja zvona! Ta večernja zvona!
Koliko priča kazuje njihova pjesma,
O mladosti, domu i onim dragim vremenima,
Kad zadnji put čuh njihov umirujući zvon.
Ti sretni sati sad su prošlost;
I mnoga srca, tada vesela,
Sad u grobu tamnom borave,
I ne čuju više ta večernja zvona.
I tako će biti i kada ja odem;
Taj skladni zvon će i dalje odzvanjati,
Dok će neki drugi pjesnici hodati ovim dolinama
I pjevati vama u slavu, draga večernja zvona!
Thomas Moore
Jednostavan zvuk zvona oduvijek je doticao najskrovitije dubine ljudske duše u svim krajevima svijeta.
Zvona su obogatila književnost, obojila romance, nadahnula arhitekturu.
Osobito su nam bliska i draga zvona čiji nam se zvuk utisnuo još u djetinjstvu i grije dušu za cijeli život.
Jedno te isto zvono za blagdana ili vjenčanja vedrim zvonom slavi, a za sprovoda zvoni tugaljivo ili breca.
Zvuk mu ovisi i od atmosferskih prilika; kad je vlažno, tad je tiši, prodoran je za vedra i hladna vremena, dok je prigušen kad sniježi…
Ostalo je zabilježeno da je Napoleon bio opčinjen zvukom zvona i da se na njihovo oglašavanje znao zaustaviti usred najvažnijeg razgovora i reći: Ona mi prizivaju prve godine koje sam proveo u Brienneu.
Zvona su znala omekšati i čeličnog Vilijama Osvajača, koji je govorio da mu zvone “s tisuću jezika”.
Naš Antun Gustav Matoš o njima piše: Zvona zvone, zvone i zvone.
Kad zvona zvone, nose me daleko…
Zvona zvone, monotono zvone, pa opet pjevaju ljepše od pjevača, zvuče zvučnije od muzike…
Kad zvone zvona, suton boluje kao duša.
Cvijeće uzdiše, ptice kriju glavice pod krioce, a tjelesne se oči sklapaju, dok duša otvara čarobne zjenice kao noćno cvijeće danju što sniva… (Jesenska idila, 1903.)
Zvono visi u zvoniku između neba i zemlje, a njegov zvuk koji grmi poput groma izaziva strahopoštovanje i uzdiže našu misao iz onog svakodnevnog u transcendentno, vječno.
Zvuk zvona tako na mističan način veže zemaljsko s božanskim.
Njegov glas je glas božanske zaštite pa se stoga smatra nositeljem svete snage.
Zato su zvona sastavni dio vjerskih obreda i ceremonija u gotovo svim starim religijama.
Ne koriste se jedino u židovstvu i islamu, iako su i kod Židova u biblijska vremena imala obrednu ulogu: u Starom zavjetu čitamo da su na rubove svećeničke odore bili pričvršćeni zvončići koji su zvonili pri njegovu ulasku u hram i vršenju bogoslužja.
Izum zvona ne može se pripisati nekom određenom narodu, no čini se da su se prva zvona pojavila u Kini – Aziji su općenito bila u upotrebi davno prije kršćanske ere.
Nalazimo ih i kod starih američkih civilizacija, među asirskim arheološkim ostacima, kao i u Egiptu gdje ih se stavljalo u grobove za zaštitu mrtvih te kao instrumente za buđenje u novi život.
Zvona su koristili i Etruščani, Grci i Rimljani.
No, iako su u mediteranskom kulturnom i civilizacijskom krugu postojala zvona malih dimenzija još od najstarijih vremena, ona će na Zapadu doživjeti svoju renesansu tek s kršćanstvom.
Kršćani su iz hebrejske tradicije preuzeli glasan poziv na molitvu i bogoslužje, no za razliku od Židova koji su vjernike pozivali puhanjem u ovnujske rogove i srebrne trube, kršćani su uveli zvono kao dio grčko-rimskog nasljeđa.
U početku je zvono u kršćanskoj zajednici zvalo na bogoslužje, a kasnije je počelo pratiti i obred, te s vremenom najavljivati blagdane, obilježavati dnevno protjecanje vremena, kraj radnog tjedna, slaviti vjenčanja, oplakivati smrti, upozoravati na opasnosti poput požara, oluja ili vojnih napada, itd., da bi od XIV. stoljeća zvona u Belgiji i Nizozemskoj postala i glazbeni instrument – karijon, čija se melodija pretvara u zvučne ukrase i slike.
Satis N. Coleman u svojoj opsežnoj studiji3 o zvonima piše: Začudna, silovita glazba vibrirajućeg metala!
Kako samo pristaje da je taj magični simbol iz njedara zemlje oduvijek bio glasnik i podsjetnik ljudima širom svijeta, da ih uzbunjuje, saziva ili plaši, ali i razveseljava, tješi i nadahnjuje!
Zvona su uvijek s nama, i zvone u svim važnim događajima kroz koje prolazimo od kolijevke pa do groba.
Prva kršćanska zvona
Tijekom prva tri stoljeća, dok Rim nije prihvatio kršćanstvo, postojali su posebni glasnici koji su unutar kršćanske zajednice tajno obavještavali o mjestu i vremenu molitve.
Iz tog se razloga zvono u kršćanstvu počelo koristiti tek u V. stoljeću, nakon što je car Konstantin službeno primio novu vjeru.
U povijesti je ostalo zabilježeno da je početkom V. stoljeća biskup Paulin (355. – 431.) iz grada Nole u južnoj Italiji na kuću u kojoj su se sastajali kršćani na molitvu postavio zvono koje se moglo nadaleko čuti.
Tako su u južnoj Italiji rođena prva crkvena zvona, a današnja pokrajina Kampanija svoje ime duguje upravo zvonima (tal. campana).
Detalji nisu poznati, ali čini se da je papa Sabinijan bio prvi koji je počeo koristiti zvono u crkvenoj službi početkom VII. stoljeća.
Zvona su se proširila po cijeloj Europi u vrijeme Karla Velikog (747. – 814.), a zvonici su se pojavili u X. stoljeću.
Umijeće lijevanja zvona razvili su benediktinci i dugo vremena zvona su se izrađivala u okviru njihovih samostana.
U XII. stoljeću, kad niču europske katedrale, izrada zvona prešla je u ruke obučenih majstora zvonoljevača.
Nekad su zvonoljevači putovali od mjesta do mjesta i podizali privremene ljevaonice gdje god je bilo potrebe za zvonom, jer je transport velikih zvona u to vrijeme bio golem i skup poduhvat.
U srednjem su se vijeku zvona smatrala svetima i čuvalo ih se s najvećom pažnjom, zajedno s Biblijom.
Vjerovalo se da imaju čudesne moći, između ostalih i moć izlječenja.
Tada su nastale i mnoge legende i priče vezane uz zvona, ali i praznovjerja.
Također se uobičajilo darivanje zvona crkvama i samostanima.
Kraljevi su darivali zvona zaslužnom gradu, a oduzeti zvona gradu bila je najgora kazna i sramota.
Ostalo je zabilježeno da je engleski kralj Henry V. oduzeo zvona gradu Calaisu i darovao ih gradu Monmouthu.
Zvonoljevačko umijeće
Zapadna su zvona manje-više poprimila svoj današnji izgled prije nekih tisuću godina.
No kako zvuk zvona jako ovisi o obliku ili profilu zvona, oblik zvona stalno se usavršavao.
Usporedno s razvojem oblika zvona, usavršavana je i zvonovina, legura za proizvodnju zvona, te ugađanje zvona u svrhu dobivanja najčišćeg zvuka.
Neka od najstarijih zvona za koje postoje zapisi bila su načinjena od mješavine bakra i kositra, kao što se i danas rade, mada u različitim omjerima.
Blagoslovna molitva 1047. iz katoličkog obreda:
Bože! Tvoj je glas u svanuće svijeta/odjeknuo u čovjekovim ušima/da ga pozove u božansko zajedništvo/te ga pouči o neizrecivim tajnama/i uputi na put spasenja…
Daj da svi tvoji vjernici/ na glas ovog zvona svoja srca uprave prema tebi.
Kako se razvijalo zvonoljevačko umijeće, tako se otkrivalo da je visina zvuka određena promjerom zvona, boja i ton oblikom, debljinom pojedinih dijelova zvona i vrstom legure, a volumen najviše ovisi o veličini i težini zvona.
Mada se čini da je s tih nekoliko parametara moguće upravljati, nikada dva zvona nisu zvonila isto, nego svako ima svoj jedinstveni zvuk. Zato se kaže: svako zvono ima dušu.
Naime, vrlo je teško iz kalupa dobiti zvono koje daje kristalno čist zvuk.
Kada se to ipak dogodi, kaže se da ima “djevičanski zvon”; takvo se zvono smatra po prirodi svetim i blagoslovljenim.
Današnja pak tehnologija omogućava da se, nakon što se zvono ohladi, nepravilnosti u obliku uklone posebnim strugom i time usavrši njegov zvuk.
Nesavršenosti, međutim, čine da svako zvono ima svoj osobiti ton pa su im zvonari nekada po tome davali imena.
Zvuk zvona proizvodi se ili udaranjem klatnom o zvono koje miruje (što je slučaj kod ruskih zvona) ili pomoću klatna ugrađenog u zvonu koje udara o plašt zvona kad se ono zanjiše.
Željezno klatno mora biti usklađeno s veličinom zvona.
Ako je prelagano, neće proizvesti pravi zvon, a ako je preteško, može oštetiti plašt zvona i s vremenom izazvati puknuće. Inače, zvono mora biti najdeblje u dijelu gdje klatno udara u plašt zvona.
Lijevanje zvona, tj. zvonovine u kalup, traje samo nekoliko minuta, ali je zato priprema vrlo zahtjevna.
Ako je kalup vlažan, ili ako metal pri lijevanju nije postigao potrebnu temperaturu, ili ako se skuplja plin koji se ne može osloboditi, zvono će biti porozno i lako će doći do puknuća.
Ako zvono pukne, rastali se i ponovno lijeva.
Stotine starih zvona koja vise po zvonicima lijevana su i po nekoliko puta.
Rođenje novog zvona nekada je bilo vrlo važna stvar i popraćeno molitvama, blagoslovom i kâdom.
No i danas se postavljanje zvona posvuda obilježava nekom vrstom ceremonije, a u kršćanstvu blagoslovom zvona prije podizanja u zvonik.
Vjeruje se da ovim činom zvona poprimaju svoju božansku moć, da “djeluju kao zaštita protiv munje i sijevanja, tuče i vjetra, i oluja svake vrste, i da rastjeraju zle duhove.”
Natpisi na zvonima
Najstarija sačuvana zvona nose samo ime sveca kojem su posvećena.
Natpisi su u početku bili na latinskom jer je latinski jezik dugo vremena bio službeni jezik kršćanske Europe.
I danas se ti natpisi mogu pronaći u starim crkvama čija su zvona odoljela zubu vremena.
Najstarije zvono u Hrvatskoj pronađeno je u moru između Silbe i Premude, a izradili su ga zvonoljevači Jacopo i Andreotto Pisano 1266. g. Postavljeno je pokraj crkve sv.
Krševana, najstarijeg očuvanog sakralnog objekta u gradu Šibeniku, koji se nekad koristio kao Muzej grada Šibenika, a danas je galerija sv. Krševana.
Natpisi su obično bili u prvom licu, što ostavlja dojam da progovara samo zvono o svojoj namjeri: Cantabo laudes tuas Domini (Pjevat ću tebi u slavu, Gospodine).
Prijevod latinskog natpisa na jednom starom belgijskom zvonu glasi: Izliven sam u godini Gospodnjoj 1523.
Početkom XVII. st. zvonoljevači su za natpise počeli koristiti svoje narodne jezike.
Tako na jednom njemačkom zvonu piše: Ja sam glas života, pozivam vas: dođite i molite.
Zvono iz Lincolna u Engleskoj iz 1604. godine u prijevodu s engleskog kaže: Ja milozvučno trudbenike pozivam da kušaju hranu koja hrani dušu.
Brojna zvona u Engleskoj nose natpis: Bože čuvaj Kralja.
Kasnije se javljaju duži natpisi koji nam pružaju zanimljiv uvid u misaoni svijet ljudi prošlih vremena.
Tako npr. natpis na zvonu u katedrali u Glasgowu priča vlastitu povijest: U godini Gospodnjoj 1583., Marcus Knox, trgovac u Glasgowu, gorljivo u reformiranoj religiji, dao me je izraditi u Holandiji, za korištenje svojih sugrađana u Glasgowu, i svečano me postavio u toranj njihove katedrale.
Moja je služba objavljena otiskom na mojim prsima: ME AUDITO, VENIAS, DOCTRINAM SANCTAM UT DISCAS (Dođite, da čujete sveti nauk), a učili su me da najavljujem sate zanemarenog vremena.
Sto devedeset i pet godina zvonio sam te strahopoštujuće najave, kad sam se slomio od ruke nepažljiva i nevješta čovjeka.
U godini 1790. bačen sam u talionicu, ponovno izliven u Londonu, i vraćen svom svetom pozivu.
Čitatelju! I ti ćeš doživjeti uskrsnuće; neka to bude u vječni život! Thomas Mears fecit, London, 1790.
S vremenom su zvona počela nositi imena darovatelja, ali i majstora zvonoljevača. Kako su često darivana, zvona su počela dobivati i lijepu ornamentiku: od osobito ukrašenih slova, listova loze i stiliziranih cvjetova preko biblijskih prizora do kraljevskih grbova i amblema.
Angelus u katoličkoj crkvi zvoni u znak sjećanja na Anđela koji je Mariji navijestio da će roditi Isusa.
Nekadašnji običaj da se oni koji rade zaustave, skinu kapu i izmole pozdrav Mariji, lijepo je prikazan na slici ANGELUS, Jeana Francoisa Milleta (1814. – 1875.).
Zvono Kolokol. Unutar Kremlja nalazi se najveće i možda jedno od najpoznatijih zvona na svijetu – Car Kolokol, ili Car zvona, obično poznat kao “Veliko moskovsko zvono.” Teško je 198400 kg, visoko 6,13 metara, promjera 6,4 metra.
Još uvijek se nalazi na mjestu gdje je izliveno 1735. godine jer zbog napuknuća nikada nije stavljeno u funkciju. Izradio ga je zvonoljevač Ivan Motorin.
Zvonarska društva
Zvona su u Englesku stigla s prvim misionarima, oko 680. godine.
Zvonjenje je u početku bila sveta dužnost svećenika, kasnije zvonara.
Tisuću godina kasnije, zvonjenje je u Engleskoj izgubilo svoj sakralni karakter i preraslo je u – plemenitu razonodu!
Vlastelini, trgovci, obrtnici, zabavljali su se zvoneći zvonima u različitim varijacijama; obično se radilo o šest ili osam, a ponekad i deset ili dvanaest ugođenih zvona.
U početku se zvonilo u više zvona odjednom, u određenom slijedu, a kasnije je uvedeno zvonjenje izmijenjenim slijedom, u različitim varijacijama, pod ravnanjem predvodnika.
Pravila su znala biti vrlo složena i zahtijevala su veliku mentalnu koncentraciju zvonara, kao i kontrolu ruku pri potezanju konopaca.
Zlatno doba zvonjenja potrajalo je stoljeće i pol, od početka XVIII. do polovice XIX. stoljeća.
Tada su nastala brojna zvonarska društva, od kojih su neka opstala do današnjih dana, npr.
Ancient Society of College Youths koje je osnovano u Londonu 1637. godine. Svako je društvo imalo propisani pravilnik vezan uz članstvo, kao i zasebna pravila vezana uz način zvonjenja. Primjerci tih starih pravila i danas se mogu naći na zidovima mnogih zvonika.
Iako kod nas nije bilo takvih formalnih zvonarskih društava, običaj zvonjenja u posebnom ritmu na sam dan ili uoči blagdana, kao njegova najava, postojao je i u primorskoj Hrvatskoj, gdje se spominje kao kampananje, slavljenje i luncijanje, te u Hrvatskom zagorju gdje se naziva trnačenje.
Nažalost, riječ je o gotovo zaboravljenim običajima kod nas.
Zvona u Rusiji
Mala zvona i praporci prisutni su u Rusiji još od arhajskih vremena; u grobovima Skita koji su nekada naseljavali ruske stepe pronalazimo brončana zvona, vrlo slična onima koja su kasnije ukrašavala ruske trojke.
Korištena su u staroslavenskim obredima te u šamanizmu koji je cvjetao u Sibiru gotovo do XX. stoljeća.
U pretkršćansko vrijeme, zvono, kolokol, bilo je sredstvo komunikacije između svijeta ljudi i bogova, za koje se vjerovalo da upravljaju ciklusima života prirode, odnosno životom i smrti.
Zvonilo se i za vrijeme staroslavenskih koleda (kоляда) – zimskog solsticija; zvonima se pozdravljalo povratak Sunca i “obećanje novog života koji izbija iz smrznute zemlje”.
U Rusiji su se dugo održala pretkršćanska vjerovanja, pa kad je Rusija primila kršćanstvo u X.-XI. stoljeću preko Bizanta – čija su pak glavna obilježja bila zvono i ikone – magijsku moć zvona iz tih vremena poprimila su i crkvena zvona.
Zvono se u bizantskom obredu povezivalo s logosom, tvoračkom snagom Božje riječi.
S vremenom je zvono postalo zvučnom ikonom ruskog pravoslavlja. Sve to objašnjava duboko i slojevito značenje koje zvono ima u ruskoj tradiciji.
Ruski filozof Ivan Ilyin je zapisao: Zvuk ruskih zvona je mističan, ispunjen višestrukim slojevima značenja, snažan u svom djelovanju na ljudsku dušu.
Vibracije izazvane zvonjavom zvona stvaraju u duhovno-materijalnom svijetu iste slike kao što ih stvara sunčeva zraka koja probija slojeve atmosfere, ili svjetlo svijeća i kadionica.
Lijevanje zvona u Rusiji započelo je tek u XV. stoljeću, dotad su se zvona uglavnom uvozila iz zapadne Europe.
Zamah mu je dao car Ivan III. koji je u Moskvu pozvao majstore zanata iz Italije; zvonoljevarstvo se vrlo brzo razmahalo i do kraja XVI. stoljeća u Moskvi i okolici bilo je više od pet tisuća zvona!
Zabilježeno je da su u danima svetkovina sva zvona zvonila u isto vrijeme i da se na ulici nije moglo razgovarati od zvonjave, Velika zvonjava rezonirala je iznad grada poput goleme, nevidljive kupole od tutnjajuće bronce…
Zvonjenje kao poziv na službu Božju i u slavu Božju preraslo je u pravu umjetnost u XVII. stoljeću.
Tada se počinju javljati zvona s mnoštvom glasova.
Velika zvona, koja zvuče teško i nisko, daju ujednačen zvuk, dok mala zvona odzvanjaju u različitim ritmičkim obrascima.
Crkvena zvona koja su bila simbol pravoslavlja i carske moći, naprasno su zašutjela pobjedom boljševika; u razdoblju 1920. – 1930. dogodio se pravi masakr nad zvonima.
Uvedena je zabrana zvonjenja, crkve su zatvarane, zvona su masovno uklanjana i pretaljivana za potrebe metalne industrije.
Slomom komunizma bogata ruska zvonarska tradicija opet je oživjela.
Štoviše, Rusi je i dalje drže nečim svetim pa odbijaju elektrificirati svoja zvona, za razliku od ostatka Europe.
I dalje zvone ručno pa zato u okviru manastira postoje škole za zvonare.
Jerođakon Roman iz Manastira sv.
Danijel kaže: Crkveno je zvono simbol s mnogo značenja. Zvona prizivaju anđeoske trube koje oglašavaju volju Neba na zemlji.
Ali više od bilo čega, njihov se zvuk vezuje uz Božji glas. Glas Boga poziva ljude, a glas Boga je glas naše savjesti…
Autori: Ljubica Gavrić i Dijana Kotarac
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
irida
edin.kecanovic
