....Na dan kada me formalno prihvatio za čelu (učenika), rekao je (Tomo Geshe Rimpoche):

'' Ako želiš da budem tvoj guru, ne gledaj na moju ličnost kao gurua, jer svaka ljudska ličnost ima svoje ograničenosti i sve dok smo zauzeti promatranjem nesavršenstava drugih, lišavamo se mogućnosti da od njih učimo.

Znaj da svako biće u sebi nosi iskru budinstva (bodhicitta), ali sve dok svoju pažnju usredotočujemo na nedostatke drugih, lišavamo sami sebe svjetla, koje makar i različitog intenziteta, zrači iz naših bližnjih ili sije kroz njih.

Tražeći gurua sigurno da treba tražiti učitelja koji je dostojan našeg povjerenja; ali kad smo ga našli, onda sve, što od njega učimo, treba primiti kao dar Bude. Riječi gurua ne treba primati kao da dolaze od njegove ličnosti, već kao glas Bude, kome jedino pripada sva čast.

Prema tome, kada se klanjaš pred guruom, ti se ne klanjaš ličnosti učitelja smrtnika, već Budi, vječnom guruu, koji svoje učenje otkriva kroz usta čovjeka učitelja, žive karike u lancu prosvijetljenih koji su u neprekidnom nizu  gurua i čela prenosili Dharmu od vremena Šakjamunija (Shakyamuni) do dana današnjeg.

Oni koji nam prenose učenje Bude nosioci su Dharme i ukoliko su Učenjem ovladali, i u sebi ga ostvarili, njegovo su otjelovljenje.

Gurua ne činio svećenička odora , ni tijelo, pa ni riječi, već ono što u njemu živi kao istina, znanje i svjetlo (bodhi). Što on više toga posjeduje (to jest, što je više od toga u njemu oživjelo) i što su njegova pojava i držanje više s tim u skladu, to je čeli lakše da u svom guruu vidi Budu. Zato on treba pri odabiranju svog gurua biti vrlo pažljuv, kao što je guru pri prihvaćanju čele.

Ali nikada ne treba zaboraviti da je bodhicitta u svakom ljudskom biću prisutna kao mogućnost (i zato više volim da umjesto o 'misli' o prosvjetljenju, govorim o 'iskri' svijesti o prosvjetljenju, koja nastaje samo onda kad ova latentna iskra postane puna svijest) i da nas samo naše vlastito sljepilo sprječava da je spoznamo.

Što je veće naše vlastito nesavršenstvo to smo više skloni vidjeti mane kod drugih bića. Zato su najveći među ljudima bili oni koji su u svojim bližnjima prepoznali božanske kvalitete i u svakom trenutku bili spremni da poštuju čak i najbeznačajnijeg među njima.

 

Dok god sebe smatramo nadmoćnijim od drugih ili gledamo na svijet sa visine, ne možemo učiniti nikakav stvarni napredak.  Međutim, čim spoznamo da živimo u točno onakvom svijetu kakav zaslužujemo, prepoznat ćemo mane drugih kao svoje vlastite – mada se možda pojavljuju u nekom drugom obliku.

Naša je vlastita karma da živimo u ovom 'nesavršenom' svijetu koji je u krajnjem smislu naša vlastita tvorevina.

Samo ovakav stav može nam pomoći prevladati svoje teškoće, jer on zamjenjuje besplodno negiranje pozitivnim impulsom, koji nas čini ne samo dostojnim nekog boljeg svijeta, već i suradnicima i učesnicima u njegovom stvaranju.''