ZNAKOVI PORED PUTA

 

Mi bismo bili potpuno sretni, ili bar blizu sreće, kad bismo zaista imali sve ono što zavidljivci koji nas okružuju misle da imamo, i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.

Onaj tko je moj prijatelj, taj mi ne postavlja pitanja. Onom kome sam prijatelj , ja i ne pitam, kazujem ono što želi da zna.

Ono što je najgore kod tih malih kućnih tirana – malih samo po prostranstvu njihove vlasti a nikako po težini i oštrini njihove tiranije – to je njihova ćudljivost i samovolja.

Nepredvidljivost njihovih ćudi muči nas isto toliko koliko i te ćudi same.

A najgori i najteži su oni tirani koji su i sami, u sebi, mučeni i nesretni.

Oni misle da bi, mučeći druge, mogli olakšati svoju muku, a to je kobna zabluda i jalov posao, jer sve i da polovinu zemlje popale, zajedno sa ljudima i svima živim stvorovima, njihova muka ne bi za dlaku manja bila.

Ali to oni ne mogu nikad uvidjeti.

Kad god promatramo neki nov oblik života u njegovom nastajanju, nama pada u oči najprije ono što je u suprotnosti sa našim navikama, ukusom i shvaćanjima, ono što nas odbija i sa čim se ne možemo složiti.

 A tek kasnije uspijevamo uočiti sve ono što je razumno i korisno i što tu novost čini opravdanom i neizbježnom.

Zemlje velikih ostvarenja su i zemlje velikih nepravdi.

 

Pravda!

Koliko je puta izgovorena i napisana ta zvučna riječ koja uistinu i nema svog vlastitog smisla i značenja.

Jer postoji samo u odnosu prema riječi ‘nepravda’, kao njena suprotnost i korektiv.

Postoje onolike pravde koliko su puta tu riječ izgovorili ili napisali oni koji su trpjeli (ili mislili da trpe) nepravdu.

Pravda – to nema sadržine, to označava želju i potrebu onih koji nemaju snage i ne vide načina da se sami brane i zaštićuju, u svemu, uvijek, i na svakom mjestu.

Duga i duboka samoća nije tako mrtva i jednolična kao što može izgledati onima koji je ne poznaju.

Kao i aktivan život, ona poznaje promjene i suprotnosti.

Čas je gorka kao lijek, od kojeg ne biva bolje, čas bljutava i otužna kao svagdašnjica, od koje je čovjek pobjegao, čas slatka i opojna kao nagovještaj neke druge, još veće i zanosnije slasti koju samo slutimo.

Dobro je i prirodno sjećati se prošlosti i misliti na budućnost, ali živjeti ma i djelomično u budućnosti ili prošlosti – nezdravo je, čak i opasno.

To znači kočiti i potkradati svoj sadašnji život, ne spašavajući ništa od prošlosti i ne čineći ništa za budućnost.

Glavnim dijelom svoga bića, najboljim snagama srca i razuma čovjek treba da je uvijek i posve u sadašnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini mogući život koji živimo.

 

 

Ivo Andrić