Životni izbor odgovoran je i ozbiljan čin, no istovremeno u njemu postoji nešto neobično privlačno, očaravajuće.

U nekim se situacijama čini da tom pitanju pristupamo previše površno, katkad čak potpuno neozbiljno i nezainteresirano.

Promišljajući o stvarima koje bi mu mogle promijeniti čitav život, čovjek se ponekad ponaša kao da se radi o kupnji novih cipela, a birajući odjeću ili namirnice u trgovini isti taj čovjek ostavlja dojam kao da mu od tog izbora ovisi život.

To je kao u reklami: U svakom trenutku mi biramo svoju sudbinu, dolazimo do novih otkrića, otkrivamo nove interese i svaki trenutak početak je novog puta…

Tako lijepo, tako duboko, tako istinito da sam spremna potpisati svaku riječ.

No, što zatim slijedi? …

Mi nastojimo izabrati bolje, izabrati besprijekornu kvalitetu…

Pivo “Saladov”: Za kvalitetu jamčimo! – Molim vas, recite mi, kako se tu našlo pivo?

Sjećam se jednog svog bivšeg susjeda koji je saznao da se može gotovo besplatno dobiti novi hladnjak s neznatnom tvorničkom greškom, ako pronađe još nekoliko potencijalnih kupaca.

Nije pro­blem u tome što je on ovaj pot­hvat uspješno izvršio, nego što je u borbi za hladnjak izrazio takve kvalitete koje kod njega dotad nisam primjećivala.

Znajući ga kao inertnog, neodlučnog i pasivnog čovjeka, ugodno sam se iznenadila gledajući žar u njegovim očima, borbeni duh i okretnost.

A tog se istog čovjeka sjećam u situaciji kad ga je napu­stila žena uz koju je bio vrlo vezan.

Radi potpunije slike treba naglasiti da ga je njegova žena voljela, ali nije više mogla izdržati njegovu lijenost, inertnost i nerad.

Nadala je se da će ga ovim posljednjim, očajničkim činom trgnuti i bila je spremna vratiti se na njegovu prvu i najmanju reakciju – čak mu je to i otvoreno rekla.

I, što mislite, što je poduzeo?

Ništa, ukoliko pod reakcijom ne smatramo jedan konfuzni razgovor o podjeli imovine i mnoštvo čašica u kojima je utapao svoju tugu budući da je uistinu patio.

Ne znam kako se odvijala njihova daljnja sudbina jer smo se mi uskoro odselili, no i dandanas ne mogu razumjeti jedno: Što je bilo toliko posebno u tom hladnjaku da ga je nadahnulo na pravi podvig, i čega to nije bilo u njegovoj ženi, koju je volio toliko “snažno”, da je dopustio da ode, ni ne pokušavši se boriti za nju?

Shvatljivo mi je da mog bivšeg susjeda kao ni mnoge druge slične njemu ne zanima Hamlet i niti ih treba osuđivati što si ne postavljaju poznato pitanje “biti ili ne biti”.

Ne treba ih niti osuđivati što od potpuno prozaičnih i banalnih stvari rade prava šekspirijanska pitanja.

No, povijest ovog “obiteljskog trokuta” – muž, žena i hladnjak – potakla me na razmišljanje o kriterijima po kojima se zapravo vodimo u životu?

Što je za nas važno, a što nije; što je primarno, a što sekundarno?

Zašto, kad nas život stavi u situaciju izbora, biramo jedno a ne drugo?

Poznajemo li uopće težnje i porive koji upravljaju nama dok činimo ovaj ili onaj izbor?

I, treba li ih poznavati?

No, činjenica je da postoji bitna razlika između izbora fakulteta i profesije za cijeli život, i izbora putovanja od jednog tjedna ili mjeseca, pa makar to bio i medeni mjesec.

Bez obzira koliko smo godina proživjeli na ovom svijetu, čitav naš život sastoji se od ogromnog broja situacija izbora.

Zahvaljujući vrlo poučnim reklamama već smo naučili da nisu svi jogurti jednako djelotvorni, te da je ponekad bolje šutjeti, žvakati žvakaću gumu, cuclati “Rondo” bombone i piti pravo pivo, nego govoriti i živjeti drugačije.

Međutim, čini se da kao što svi jogurti nisu jednaki, nisu ni svi životni izbori jednako bitni.

Starogrčki filozofi, na primjer, “životnim izborom” su nazivali samo one situacije koje u sebi nose mogućnost da iz temelja promijene čovjekovu sudbinu – ukoliko on na njih ispravno reagira.

Takve situacije tumačili su kao svojevrsnu priliku koju je dodijelila sudbina i koju je istovremeno sam čovjek “zaradio” zahvaljujući svojim prethodnim djelovanjima, naporima i težnjama.

Ovu priliku treba uhvatiti, razumjeti i iskoristiti.

Uslijed toga će se njegov život ili iznenađujuće promijeniti nabolje, na način o kojem nije mogao niti sa­njati, ili će se početi strmoglavo rušiti, ukoliko propusti ovu priliku i reagira suprotno glasu savjesti i zapovijedi srca.

Shakespeare je bio u pravu naglašavajući iznimnu važnost ovakvih trenutaka u životu, biti ili ne biti, pitanje je sad…, jer oni niti dolaze slučajno niti u bilo koje vrijeme, već u pravilu onda kad se završava jedna mala etapa, jedan životni ciklus, a treba započeti novi.

Ovaj proces je uvijek praćen snažnom i, treba naglasiti, neizbježnom krizom.

Naš stari način života, postupci, međusobni odnosi ili problemi koji su postali naša rutinu, ne samo da nas zaokupljaju, nego jedno­stavno ubijaju srce i dušu.

Želimo živjeti drugačije.

No, s druge strane, sasvim dobro znamo da to zahtijeva smjele, neuobičajene, ponekad doslovno lude korake na koje ni­smo spremni i kojih se u dubini duše plašimo.

Nadalje, od toga nas odvraća i pomisao da možemo upa­sti u neprilike i izgubiti i ono što imamo…

Nitko nam ne garantira da je to zaista naša prilika, da ćemo je savladati – ukratko, same teškoće i neizvjesnost.

A ovaj naš stari život, makar i bio poput ustajale močvare, ipak je naš vlastiti… pa bio on dosadan i pun rutine, poznat nam je i na njega smo navikli…

Ma, nije on ni sama močvara, ima on i svojih privlačnosti…

Eh, pa odluči konačno što hoćeš!

Čim donesemo odluku, sudbina nas provjerava

I evo je, situacija životnog izbora.

Ne biraš Petra ili Juru, Zaporožec ili Volvo, višu školu ili fakultet, zaradu, posao… Sve su to samo forme, a njih je beskonačno mnogo.

Zapravo biraš hoćeš li započeti novi život ili ćeš ostati u starom koji ne vodi nikamo.

Mogućnost početka novog života – eto u čemu se sastoji prilika koju u trenutku ovakvog izbora donosi sudbina.

Donosi je kroz najrazličitije situacije koje nisu uvijek nalik onima na film ili u nekoj operi, nisu uvijek očite, nisu uvijek razumljive, no uvijek su teške i iznimno zanimljive.

Same situacije nisu važne, nego način na koji na njih reagiramo, za što ih koristimo.

Ovu istinu odlično su razumjeli starogrčki filozofi kad su govorili da se ne treba bojati krize koja se javlja prije najvažnijih prekretnica u našem životu jer je vjesnik budućih promjena i zato ju je neophodno proći.

Sama riječ “kriza” dolazi od starogrčke riječi krisis – odluka, sud, prosuđivanje.

Stvar je u tome da kriza nije samo duboko nezadovoljstvo starim i pasivna želja da se nešto promijeni na bolje.

Ona je vrlo kon­kretna, aktivna promjena shvaćanja onoga što je bilo i što će biti.

No, za izlazak iz krize nije dovoljno samo uvidjeti što u ovoj fazi svog života više ne želiš, prije svega potrebno je shvatiti što u svom životu želiš.

Upravo zato krize su uvijek zvali razdobljem velikih otkrivenja, velikih odluka i važnih koraka koji vode značajnim promjenama – no samo ukoliko savladamo ono što je potrebno savladati.

Već vas čujem kako mi prigovarate: “U teoriji to zvuči jako lijepo, ali u praksi…” Ne žurite sa zaključcima.

Praksa u svakom slučaju nije naša briga.

Uvjeravam vas da nju na potpuno profesionalnoj razini organizira sama Sudbina.

Prosudite sami: čim u trenutku krize konstatirate da se nešto u vašem starom životu mora mije­njati, čim vaše srce počne sanjati o nečem važnijem i istinitijem, odmah se njeno veličanstvo Sudbina upliće svom snagom.

Istog nam trena ­stvara situacije kako bi provjerila koliko su čvrste i pouzdane naše odluke, a ova provjera je uvijek po­vezana s izborom.

Pretpostavimo da ste zaključili da vam nije važan novac, nego da je puno važnije raditi ono što volimo, za dušu.

I, čim ste konačno donijeli odluku o prelasku na drugi posao, posao koji volite i zbog kojeg ste spremni živjeti “na kruhu i vodi”, odjednom vam na starom, dosadnom poslu koji ste odlučili napustiti ponude položaj voditelja i puno veću plaću.

E, sad treba izabrati! I štogod govorili i pametovali, već po samom vašem izboru odmah će biti vidljivo što vam je u životu zaista bitno.

Takvih situacija u životu ima vrlo mnogo.

Zaključili ste da je za vas jako važno biti častan, a sudbina vam daje mogućnost da nekažnjeno ukradete i to poprilično – pa birajte!

Zaključili ste da su za vas najvažnije istina i pravednost i odmah vam se daje mogućnost da prevarite i to lako, bez rizika i još da dobijete nešto što ste odavno željeli – pa birajte!

Zaključili ste da ste za nešto predodređeni i da ćete se za to bori­ti, upisati se na fakultet na koji se praktički nemoguće upisati, za što bi trebale čak godine i odjednom vam se daje mogućnost da vrlo lako i ­brzo upišete drugi, skinete velik teret sa sebe, umirite roditelje – pa birajte!

Zaključili ste da je za vas istinska ljubav važnija od svega i da ćete se za nju boriti do samoga kraja – i odmah se otvara mogućnost da stupite u povoljan brak, u lijep, ugodan odnos, ali bez ljubavi… i birajte!

Mnogi ovaj jasan “mehanizam” sudbine nazivaju “podlim zakonom”, a meni se puno više sviđa određenje filozofa koji ga nazivaju zakonom životnog izbora.

Čini se da svaki put na kraju jedne i početku nove etape sudbina želi da iznova odredimo što nam je u životu bitno, najsvetije.

Svojim originalnim provjerama i iskušenjima u situacijama izbora ona jasno pokazuje da nije dovoljno imati namjeru, nego da se svaki put iznova treba boriti za ono što volimo, u što vjerujemo.

O našem izboru, našoj reakciji u takvim situacijama doista ovisi čitav naš daljnji život i ne samo naš.

Ako propustimo, ne razumijemo važnost trenutka, ne reagiramo ispravno, izgubili smo jako mnogo, ni sami ne znajući koliko.

Mnogi “mehanizam” sudbine nazivaju “podlim zakonom”, no to je jednostavno zakon životnog izbora.

Uostalom, postoji još jedan zakon koji glasi: Što si posijao, to ćeš žeti.

Ako želiš znati kakva ti je budućnost, znaj da će biti razmjerna onome što je u nekom trenutku nadahnjivalo tvoje srce i upravljalo tvojim postupcima.

Ipak, kako ispravno izabrati?

Kako znati hoćemo li u sljedećoj prilici pogriješiti? Kako razumjeti jesmo li propustili priliku?

Govorite mi da u životu ima puno važnih situacija izbora: izbor profesije, fakulteta, voljenog posla, voljenog čovjeka, prijatelja, pogleda na svijet i, na kraju krajeva, izbor svrhe života i vlastitog puta.

Možeš pravilno izabrati u jednom i pogriješiti u drugom, ili polovično reagirati u trećem.

Ispada da je sve jednako važno, a ni u čemu ne pogriješiti prilično je teško. Što činiti? No, ja vas pitam: jeste li sigurni da su to sve različiti izbori?

Postoji prekrasan primjer koji bi mogao dati odgovor na ovo pitanje i ne zahtijeva objašnjenje.

Jednom, na izletu na Solovjetske otoke moji su prijatelji tražili put do pristaništa. Šećući šumom dugo su išli puteljkom dok nisu došli do raskrižja.

Na raskrižju je stajao stup s dva putokaza, na jednom je pisalo “ovuda”, a na drugom “ne ovuda”.

Zaključivši da se ovdje krije neka zamka i da u životu ništa nije tako jednostavno, moji su prijatelji izabrali put “ne ovuda”.

Trebalo im je puno vremena uzaludnog hoda­nja da bi shvatili da je u životu sve puno jednostavnije, da su pogriješili i da su trebali izabrati drugi put, onaj na koji su, istinu govoreći, i bili upućeni.

Vratili su se natrag i put “ovuda” ih je doveo do pristaništa.

Najzanimljivije je to što su to bila dva ista puta, bila je to ista šuma, iste zapreke i teškoće.

Jedina razlika među njima sastojala se u tome da je jedan put vodio do cilja, a drugi nije.

Dobro je što su moji prijatelji relativno brzo shvatili da idu “ne ovuda” i vratili se natrag prije nego što su puno više zalutali.

Što bi dalje išli putem “ne ovuda”, to bi im se bilo teže vratiti na ispravan put.

Svi izbori u životu dio su jednog Puta koji se zove svrha života

Upravo tako s nama postupa sudbina, pri čemu je sve puno jedno­stavnije nego što nam se čini. Ne postoje različiti izbori. U životu doista postoji samo jedan veliki, jedini i cjeloviti izbor.

Voljeni posao, voljeni čovjek, obitelj, pravi prijatelji, pogled na svijet i interesi – to nisu različiti putovi koji su međusobno suprotstavljeni.

Svi su oni samo dio jednog te istog jedinog Puta koji su u drevnim vremenima zvali svrha života.

Filozofi su također govorili da prilikom životnog izbora moramo sebi postaviti jedno jedino pitanje i pokušati na njega odgovoriti: Da li je ovo što sam izabrao dio moje životne svrhe?

Ukoliko jest, to je put “ovuda”, u protivnom ideš “ne ovuda”.

Uvjeravam vas da je u tom slučaju garancija ispravnosti izbora stopostotna.

Ne pokušavajte glavom shvatiti vlastitu životnu svrhu jer to je već put “ne ovuda” koji će vas prije ili kasnije odvesti u slijepu ulicu.

Svrha života uvijek se spoznaje srcem i samo srcem.

Samo je ono sposobno uvidjeti najvažnije i najtajnovitije u našoj sudbini, samo ono nikada ne griješi.

U drevnim su vremenima govorili da su svi djelići svrhe našeg života slični kamenčićima jednog mozaika koji sadrži najljepše i najskrivenije snove koji hrane i zahvaljujući kojima je naše srce živo.

Bernard Shaw je jednom rekao: Želiš li zaviriti u dušu čovjeka, zapitaj ga o čemu sniva.

Zar niste nikad pomislili da je naše srce sanjalo voljeni posao, voljenog čovjeka, istinskog prijatelja, istomišljenike, velike ideje, djela, podvige i doživljaje puno prije nego što smo se u životu s njima susreli?!

Svakako ste zaboravili da im je naše srce težilo još u kolijevci, da ih nikad nije prestalo tražiti i do danas ih traži bez obzira što je naša glava o njima davno prestala misliti.

Naše im je srce uvijek vjerno jer je s njima povezano tajanstvenim vezama koje nadilaze granice prostora i vremena, života i smrti.

Upravo zato u situacijama životnog izbora naše srce uvijek prepoznaje one ili ono što je dio naše životne svrhe.

Ono ih je previše dugo sanjalo da bi se prevarilo i zato uvijek bira ispravno.

Srce koje hrane skriveni snovi ne možeš prevariti, ono je uvijek sigurno u ono što voli i koga voli.

No, naša glava postojano analizira, komplicira, sumnja, traži dokaze, cijelo vrijeme zanosi u “ne ovuda” i zato se na nju bez vodstva srca ne treba oslanjati.

Čitav naš život, sve situacije koje nam je donijela sudbina jedan su velik neprekidan izbor između dva puta: glave i srca, između puta “ne ovuda” i puta “ovuda”.

Čuti glas srca u trenutku izbora, a zatim postupiti suprotno isto je kao kad na stazi vidimo putokaz, ne poslušamo ga i zatim se izgubimo.

Put srca dug je i trnovit, pun svakojakih prepreka i iskušenja kao i put glave, ako ne i više.

No, ako nam u nekoj etapi tog puta srce pomogne pronaći prvi maleni dio životne svrhe, primjerice voljeni posao, budite uvjereni da je već to početak velikog zaokreta naše sudbine.

Zahvaljujući ovom prvom koraku, u sljedećim etapama ono će postepeno, zrno po zrno otkrivati dijelove koji nam nedostaju: voljenog čovjeka, srodne duše, velike snove i skrivene talente duše.

I znat ćete zašto i radi koga živite, no uz jedan uvjet: da ne prestanete ići, snivati, suočavati se i vjerovati. Ukoliko jednom nešto postignete, bilo maleno, beznačajno ili veliko, i ukoliko se poslije toga u vašem životu dugo vremena ništa ne promijeni, ništa novo ne otkrije, znači da idete putem glave koji nikuda ne vodi.

Udaljili ste se od srca i što budete dalje išli tim putem, tim ćete se teže vratiti srcu.

U drevnim su vremeni­ma go­vorili da ako u tom slučaju zastanete, sjetite se o čemu je srce najviše sanjalo i usudite se učiniti prvi, mali, nespretni korak, tada nada još nije izgubljena i zajedno s našim povratkom na put “ovuda” ponovno će se vratiti sve propuštene prilike.

Kako ispravno izabrati? Kako znati jesmo li na početku pogriješili?

Naša glava postojano sve komplicira i bez vodstva srca na nju se ne treba oslanjati.

Filozof Jorge A. Livraga rekao je: Čovjekovu veličinu određuje veličina onoga o čemu se usuđuje sanjati.

U trenutku životnog izbora sva naša daljnja sudbina, sva dalj­nja sudbina naših zavjetnih snova može se odlučiti u jednom trenu, zahvaljujući jednoj zapovijedi srca.

No, također je istina da u jednom kratkom trenu sve možemo vla­stitim rukama srušiti ako ne osluhnemo zapovijed srca.

Imam jedan drag citat koji bih željela podijeliti s vama.

U njemu se kroz usta egipatskih mudraca govori da se čovjek ničega ne treba bojati, da ništa ne nadilazi njegove snage:

Ako se idući putem života ne umoriš
izražavati hrabrost i pravednost,
uvidjet ćeš, proći će vrijeme i ti ćeš se pomladiti.
Kao žabi dodavat će ti se godine i godine.
Ostvarit ćeš ono o čemu si sanjao
i postat ćeš ono što uistinu jesi.

Pjesma harfista Neferhotepa

Kriza je neophodna faza života, vrlo aktivna i konkretna promjena shvaćanja onoga što je bilo i što će biti.

Autor: Jelena Sikirić