ŽIVOT POSTOJI PO NEKOM VIŠEM SMISLU

 

Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao).

Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima.

A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo.

I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo.

Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku.

Da li mravi žele moć?

Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih?

Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja?

Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas.

Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje?

Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja.

Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak.

A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav.

I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja?

Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas.

Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru?

Neće.

Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti.

Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti.

A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas.

I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas.

Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije.

Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud.

Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara.

A iza te strašne kobi, nepoznata tama.

Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu.

Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva.

Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema.

On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom.

Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti.

Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti.

A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa.

Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage.

Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje.

Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo?

Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

 

 

Meša Selimović