Jednom su pitali nekoga zen učitelja - posjetio ga je jedan profesor koji ga je upitao:

"Zašto ja nisam poput vas?

To je moja želja.

Zašto nisam kao i vi?

Zašto nisam mudrac kao i vi?"

 

Učitelj je odgovorio:

"Čekajte, sjedite i šutite.

Promatrajte.

Promatrajte mene i promatrajte sebe.

A kad svi odu, ako pitanje još uvijek ostane, odgovorit ću vam."

I cijeli su dan ljudi dolazili i odlazili.

Učenici su ispitivali, a profesor je postao vrlo uznemiren - gubilo se vrijeme.

A ovaj čovjek je rekao: "Kad svi odu..."

 

Tada se spustila noć i nikog više nije bilo.

A profesor je rekao: "Sada je zaista dosta.

Čekao sam cijeli dan.

Što je s mojim pitanjem?"

Mjesec se podigao, bio je pun.

A učitelj je pitao:

"Zar još niste dobili odgovor?"

Profesor reče: "Ništa mi niste odgovorili."

Učitelj se nasmije: "Cijeli dan sam odgovarao na pitanja mnogih ljudi.

Da ste pazili, razumjeli biste.

Ali iziđimo!

Pođimo u vrt, gdje sjaji pun Mjesec, a noć je prekrasna."

 

Učitelj mu tada pokaže čempres.

Drvo je čempresa stajalo visoko dodirujući Mjesec.

Mjesec je bio isprepleten s njegovim granama. "Pogledajte ovaj maleni grm."

Ali profesor upita: "O čemu govorite?

 Jeste li zaboravili moje pitanje?"

 

"Upravo odgovaram na vaše pitanje.

Ovaj grm i ovaj čempres žive već godinama u mom vrtu.

Nikad nisam čuo da grm pita čempres: "Zašto nisam poput tebe?

" Niti sam čuo da čempres kaže grmu: "Zašto nisam kao ti?"

Čempres je čempres, a grm je grm.

Oba su sretni da su ono što jesu."