Jednoga dana Tomazena posjeti grupa studenata.
Poslije upoznavanja i razmjene uljudnosti, započe razgovor na vječne teme života i smrti.
Jedan od studenata postavi pitanje od kakvog je značaja čovjekovo životno iskustvo za njegov duhovni razvoj.
Tomazen odgovori:
"Većina ljudi prolazi kroz život otprilike ovako...
Zamislite čovjeka koji se jednoga dana nađe na pragu neke mračne prostorije, recimo nekog mračnog antikvarijata.
Prozora nema, svjetlost ne dopire ni od kuda, tama je potpuna, a prag na kome upravo stoji, razdvaja svijet vidljivog od svijeta nevidljivog i nepoznatog.
Čovjek ne vidi ama baš ništa, ali vođen radoznalošću, ipak uđe u prostoriju i krene kroz mrak.
Ne prođe dugo, a čovjek se počne sudarati sa raznim stvarima.
Naletevši na prvu on je obori, izgazi, podigne, ispusti, ponovo podigne, opipa i konačno je prepoznavši zaključi : "Ovo je bila kineska vaza!"... ali je vaza već razbijena.
Ostavi je, i nastavi dalje.
Ostavi i nju, i krene dalje.
Čovjek je ostavi, ili je iz sažaljenja ponese sa sobom i nastavi dalje kroz tamu.
Obori je, izgazi, išutira, podigne, ispusti, ponovo podigne, ispipa i onako izubijan zaključi: "Gle, ovo je bio moj Život!" - ali je život već prošao...
Zato, kada se nađete na pragu nepoznate, mračne prostorije, učinite sve da pronađete izvor svjetlosti.
Tek kada upalite svjetlo - krenite dalje.
Možda će potrajati, ali tako bar nećete morati porazbijati sve bitne stvari na koje naiđete u vašem životu da bi ih spoznali: od kineske vaze - do života samog."