Nekad davno neki se majstor obračao, skupini ljudi, a njegova poruka bijaše prekrasna, toliko da su svi osjećali kako ih diraju riječi ljubavi.

U gomili je stajao i neki muškarac koji je pomnjivo slušao svaku riječ što ju je majstor izgovorio.

Taj čovjek bijaše vrlo ponizan, a imao je i veliko srce.

Majstorove riječi toliko su ga dotaknule da je osjetio potrebu pozvati ga u svoj dom.

Kad je majstor prestao govoriti, čovjek se probije kroz gomilu, zagleda se majstoru u oči i reče:

 »Znam da si zaposlen i da svi zahtijevaju tvoju pažnju.
Znam da jedva imaš vremena poslušati moje riječi.

Ali moje je srce otvoreno jako i ja osjećam toliko ljubavi prema tebi da imam potrebu pozvati te u svoj dom.

Za tebe želim prirediti najbolji obrok.

Ne očekujem da ćeš prihvatiti, no to
sam ti jednostavno morao reći«.

Majstor se zagleda u čovjekove oči, pa mu s prekrasnim osmijehom reče: »Pripremi sve što želiš. Doći ću«.

 A tada se okrene i ode.

Kad je čovjek čuo te riječi, nabuja radost u njegovu srcu.

Jedva je mogao dočekati da posluži majstora i da mu pokaže svoju ljubav.

To će biti najvažniji dan u njegovu životu: majstor će boraviti u njegovu domu.

Kupio je najbolju hranu i vino i pronašao najljepšu odjeću da je kao dar prinudi majstoru.

Tada je otrčao kući da bi pripremio sve što je potrebno da primi majstora.

Očistio je cijelu kuću, pripremio najraskošniji objed i prekrasno ukrasio stol.

Srce mu bijaše prepuno radosti, jer je znao da će majstor doći uskoro.

Čovjek je nestrpljivo čekao, kadli netko zakuca na vrata.

On ih radosno otvori, ali umjesto majstora ugleda neku staricu.

Zagledala mu se u oči i rekla:

»Gladna sam. Možeš li mi dati komad kruha?«

Čovjek je bio malo razočaran zato što to nije došao majstor.

Pogledao je ženu i rekao joj:

»Molim te, uđi u kuću«.

Posjeo ju je na mjesto koje je namijenio majstoru i ponudio je hranom koju je pripravio za majstora.

Ali bio je nestrpljiv i jedva je dočekao da žena pojede.

Starica je bila dirnuta njegovom velikodušnošću.

Zahvalila mu je i otišla.

Čovjek je jedva uspio ponovo pripremiti stol za majstora, kadli netko opet pokuca na vrata.

Taj put bio je to neki stranac koji je proputovao cijelu pustinju.

Stranac pogleda čovjeku u oči i reče:

 »Žedan sam. Možeš li mi dati nešto da popijem?«

Čovjek je ponovno bio malko razočaran jer ni to nije bio majstor.

Pozvao je stranca u kuću i posjeo ga na mjesto koje je pripremio za majstora.

 Ponudio mu je vina što ga je namijenio majstoru.

Kad je stranac otišao, čovjek je ponovno sve pripremio za majstora.

Opet se začulo kucanje na vratima.

Kad je čovjek otvorio vrata, ugledao je dijete.

Dijete je pogledalo čovjeka i reklo:

 »Hladno mi je. Možeš li mi dati pokrivač da se ogrnem?«

Čovjek je bio malko razočaran jer ni to nije bio majstor, ali se zagledao u djetetove oči i u svome srcu osjetio ljubav.

Hitro je prikupio odjeću koju je namjeravao dati majstoru i ogrnuo dijete tom odjećom.

Dijete mu je zahvalilo i otišlo.

Čovjek je ponovno sve pripremio za majstora, a tada je čekao dugo u noć.

Kad je shvatio da majstor neće doći, bio je razočaran, ali je majstoru odmah i oprostio.

Rekao je u sebi: 

»Znao sam da ne mogu očekivati da majstor dođe u moj skroman dom.  

Doduše je rekao da će doći, no mora da mu je iskrsnulo nešto mnogo važnije.

 Majstor nije došao, ali mi je barem rekao da će doći, a to je dosta da moje srcu bude sretno«.

Polagano je sklonio hranu, odnio vino i otišao u krevet.

Te noći sanjao je da je majstor došao u njegovu kuću.

Čovjek je bio sretan što ga vidi, ali nije znao da je to samo san.

»Majstore, došao si! Održao si riječ«.

Majstor je odgovorio:

»Da, došao sam, ali i prije već sam bio ovdje.

Bijah gladan, a ti si me nahranio.

Bijah žedan, a ti si mi dao vina.

Bilo mi je hladno, a ti si me odjenuo.

Što god učiniš za druge, učinio si za mene«.