Buda je putovao svijetom kako bi našao one koji su se nazivali njegovim učenicima i govorio im o Istini.

 

Tijekom njegova putovanja dolazile su stotine ljudi koji su vjerovali u njegove riječi kako bi ga slušali, dotaknuli ili vidjeli ga, zasigurno jedini put u životu.

 

Četiri svećenika koja su doznala da će Buda biti u gradu Vaaliju, natovarila su svoje stvari na mulu i krenula na put koji će, bude li sve u redu, trajati nekoliko

tjedana.

Jedan od njih slabo je poznavao put za Vaali i slijedio je druge.

Nakon tri dana puta iznenadila ih je velika oluja.

Svećenici su ubrzali korak i stigli u selo, gdje su potražili utočište dok ne prođe oluja.

Ali posljednji nije stigao do sela i morao je potražiti utočište u kući nekog pastira, u okolici.

Pastir mu je dao ogrtač, hranu i krov da prenoći.

Idućeg jutra, kad je svećenik bio spreman za odlazak, otišao se pozdraviti s pastirom.

Kad se približio toru, vidio je da je oluja preplašila ovce i da ih pastir pokušava okupiti.

Svećenik je pomislio da njegova braća sigurno već izlaze iz sela i da će, ako se ne požuri, previše zaostati

za njima.

Ali nije mogao nastaviti put prepuštajući

pastira njegovoj sudbini nakon što mu je pružio utočište.

Zato je odlučio ostati dok iznova ne okupe stado.

Tako su prošla tri dana, nakon kojih je krenuo na put ubrzavajući korak kako bi sustigao svoje drugove.

Slijedeći njihove tragove, zastao je na farmi kako bi se ponovno opskrbio vodom.

 

Jedna mu je žena pokazala gdje je bunar i ispričala se što mu ne može pomoći budući da mora nastaviti s radom na žetvi...

Dok je svećenik pojio svoje

mule i punio svoje mješine vodom, žena mu je ispričala kako je nakon smrti njezina muža njoj i njezinoj

dječici teško skupiti sav urod prije no što propadne.

Čovjek je shvatio da žena nikako neće moći skupiti urod na vrijeme, ali također je znao da će, ako ostane, izgubiti trag i da neće moći biti u Vaaliju kad

Buda stigne u grad.

Vidjet ću ga nekoliko dana nakon toga, pomislio je znajući da će Buda ostati u Vaaliju nekoliko tjedana.

Žetva je trajala tri tjedna i kad je završio posao, svećenik je nastavio put.

Putem je doznao da Buda nije bio u Vaaliju i da je otišao u jedno selo malo sjevernije.

Svećenik je promijenio smjer i uputio se prema drugom selu.

Mogao je stići makar samo da ga vidi, ali putem je morao spasiti dvoje staraca da ih rijeka ne odvuče, a bez pomoći ne bi mogli izbjeći sigurnu smrt.

Kad su

se starci oporavili, vratio se na put znajući da Buda ide dalje...

Dvadeset godina svećenik je pratio Budu...

Svaki put kad bi se približio, dogodilo bi se nešto što bi usporilo

njegov put.

Uvijek je postojao netko tko ga je

trebao i, ne znajući, sprečavao ga da stigne na vrijeme.

Napokon je doznao da je Buda odlučio otići umrijeti u svoj rodni grad.

"Ovo je", rekao je sam sebi, "moja posljednja prilika.

Ako ne želim umrijeti ne vidjevši Budu, ne smijem zastati putem.

Sada ništa nije važnije od toga da

vidim Budu prije no što umre.

Poslije će biti vremena

da pomažem drugima."

Pa je s posljednjom mulom i oskudnim zalihama

krenuo na put.

Neposredno prije ulaska u selo gotovo se spotaknuo na ranjena jelena nasred puta. Pomogao mu je,

dao mu piti, prekrio rane svježim blatom. Jelen je otvarao

usta pokušavajući disati, ali sve mu je više nedostajalo zraka.

Netko mora ostati s njim, pomislio je, kako bih mogao nastaviti put.

 

Ali nikoga nije bilo na vidiku.

 

Nježno je naslonio životinju uz stijenu kako bi nastavio put, ostavio joj je vodu i hranu nadohvat njuške i digao se kako bi krenuo.

Napravio je samo nekoliko koraka kad je, istoga trena, shvatio da ne može doći pred Budu znajući u

dubini svoga srca da je ostavio bespomoćno biće na

umoru...

Tako je istovario mulu i ostao njegovati životinjicu.

Čitavu je noć bdio nad njom kao da njeguje dijete.

Davao joj je vodu u usta i mijenjao zavoje na čelu.

Negdje u zoru jelen se oporavio.

 

Svećenik je ustao, sjeo na osamljeno mjesto i zaplakao...

Napokon je izgubio i svoju posljednju priliku.

"Više te nikad neću moći naći", rekao je glasno.

"Ne traži me više", rekao mu je glas koji je dopirao iza njega, "jer našao si me."

 

Svećenik se okrenuo i vidio kako se jelen ispunja svjetlošću i poprima okrugao Budin oblik.

"Izgubio bi me da si me ostavio da umrem ovdje, ove noći, kako bi me vidio u mome selu...

I ne uznemiruj se u vezi s mojom smrću: Buda ne može umrijeti

dok ima ljudi poput tebe koji su spremni slijediti moj put godinama, žrtvujući svoje potrebe potrebama

drugih.

To je Buda.

Buda je u tebi."