Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu.

Jaka kiša je još uvijek padala.

Idući putem, sretoše lijepu djevojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla da pređe raskršće.

"Dođi, djevojko", reče odmah Tanzan.

Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.

Ekido ne progovori do večeri, sve dok ne stigoše do hrama u kome je trebalo da prenoće.

Tada se više nije mogao suzdržati.

"Mi svećenici ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, "posebno ne mladim i lijepim.

To je opasno.

Zašto si to učinio?"

"Ja sam djevojku ostavio tamo", reče Tanzan. "Da li je ti još uvek nosiš?"