PROČITANO

1099

PUTA

ZEN I ZAPADNA MISAO 4

Vezani članci

Za zen kao izraz budističke misli prva pretpostavka ostaje nesumnjivo sadržana u prvoj velikoj istini od čijeg je otkrića pošao sam Buda: život je patnja zato jer je svijest o njemu tek vječni tok neizvjesnosti zbog nepostojanosti i nepostojanja bilo kojeg sebe.

Središnja tema koja je zajednička dvojici autora zastupljenih u ovoj knjizi; Suzukiju i Frommu, jeste psihološki problem.

Tertium comparationis je psihoanalitička teorija podsvijesti, teorija dubinske svijesti ili „nesvjesnoga“, kako je taj sloj odredio već Eduard v. Hartmann krajem prošlog vijeka pod neposrednim indijskim utjecajima.

Dovoljno je poznato da psihoanalitičke teorije, o kojima se ovdje govori, ne možemo prihvatiti sa strogo naučnog stanovišta bez niza rezervi, ali ih moramo promatrati kao uspješne hipoteze suvremene kliničke prakse.

Dubinska svijest, na koju. C. G. Jung proširuje svoja psihoanalitička istraživanja, sadrži riznicu arhetipova ljudskog znanja od pamtivjeka.

Filozofska razrada ove hipoteze, u koju se upustila spomenuta budistička škola viđñânavâda, dovodi poopćavanjem svog polaznog stava do metafizičke teorije po kojoj ta idejna riznica postaje krajnja mogućnost idealističke rekonstrukcije objektivnog svijeta, ali i njegove relativno lake destrukcije u amorfnu struju svijesti.

Problem metode takve redukcije ili destrukcije znanja apsorbiranih u dimenzije svijesti, svijeta utonulog u njene različite dubine, nameće se na zanimljiv način sve češće dostupnim zastupnicima analognih hipoteza baština instrumentalnih pretpostavki joge, od kojih polazi duševna higijena i terapija indijskih i uopće budističkih sistema meditacije, među koje, kako smo vidjeli, spada i zen sa svojim specifičnostima.

To su bili osnovni motivi koji su privukli pažnju C. G. Junga baštini azijske kulture, a posebno djelu prof. Suzukija.

Kad se, međutim, psihološki elementi ovog tertium comparationis prošire neminovnim filozofskim dimenzijama, kako se upravo danas događa, iskrsava najprije jedno pitanje od ništa manje aktualne važnosti nego ono psihoanalitičko.

To je pitanje o socijalnim dimenzijama kako patoloških pretpostavki, tako i kliničkih reperkusija ovakvih metoda.

Frommov stav se za razliku od Freudova i Jungova u psihoanalizi odlikuje specifičnim humanističkim interesom, osobito u problemu otuđenja ličnosti, i dijalektičkim smislom za problem normalnog toka svijesti.

Po tim se obilježjima njegovo shvaćanje ideala integralne ličnosti radije priklanja zenu nego ranije poznatoj hipotezi A. Adlera.

Ni Freudova ni Jungova klinička psihoanaliza ne sadrži po njegovu mišljenju dovoljno široke pretpostavke za rekonstrukciju okrnjene cjeline i izvornosti ljudskog doživljaja.

Ograničenost na dijagnozu i uklanjanje neposrednih simptoma oboljenja osuđuje i ove teorije na pozitivistički skepticizam znanosti.

Nasuprot Freudu, Fromm ističe aspekt humanističke psihoanalize za koji već „u spisima Kierkegaarda, Marxa i Nietzschea“ nalazi vrednija određenja problema alijenacije nego kod Adlera.

Ne zalazeći dalje.u tok argumentacije same knjige koja je pred čitaocem, želim naglasiti i na ovom primjeru jedno osnovno zastranjivanje i opasnost shvaćanja zena kao mistike.

Bitno je shvatiti da je prednost teorije o satori upravo u tome da „satori nije abnormalno stanje duha, da nije trans u kojem iščezava realnost“.

Fromm humanističku opravdanost i neminovnost usvajanja tog smisla nalazi u osnovnoj „premisi zena da konačni odgovor životu ne možemo dati mišljenjem“ nego samim bićem, a da bismo uopće shvatili svrhu savršenstva čovjeka, koja je za modernog čovjeka zamijenjena intelektualiziranom svrhom savršenstva stvari, potrebno je prije svega da se oslobodimo nesposobnosti čuvstvenog doživljavanja, jer iz te nesposobnosti potječe tjeskoba, mučnina i očaj.

Još je važnija za nas spoznaja da se ta negativna stanja ne daju odstraniti ni fiktivnim psihičkim, a ni fizičkim (npr. farmaceutskim) sredstvima pasivnog podvrgavanja liječenju, kakvom je pribjegavala metoda hipnoze, Couéova metoda autosugestije ili indijska mantra yoga, pa ni Freudova metoda odvoda toka podsvjesti mimo prepreka svijesti, ili primjena nekih droga čijim se psihološkim efektima nedavno pozabavio A. Huxley, na duhovit način koji je skandalizirao upravo predstavnike yoge i zena u azijskim zemljama zbog opasnosti krajnje nemoralnog stava prema ljudskoj ličnosti, koja pada u očaj upravo radi svoje osjetljivosti u iskrenoj težnji za istinom.

Naglašavajući još jedanput važnost uvođenja ove komparativne problematike u užu filozofsku sferu - ne samo etičku - mogli bismo na kraju postaviti pitanje o dosežnosti kritičke perspektive koju na ovaj način stičemo prema našoj zapadnoj misli.

Raspravljanje o tom pitanju odvelo bi nas ovdje izvan okvira uže teme.

Dovoljno je možda na kraju čitaoca upozoriti i na to da za Frommov stav nije od neznatne važnosti u ovom slučaju njegova školovanost u dijalektičkom mišljenju.

Problem zena je konačno problem etičke i ontološke ravnoteže u toj prvobitnoj otuđenosti sebe u doživljaju bola.

Izvan tih granica ne bi bilo objektivnog opravdanja da u zenu tražimo odgovor na pitanja o čovjeku i društvu.

nastavlja se

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!