UVOD

 

Mnogo prije psihoanalize, zavist se smatrala jednom od najvećih tegoba čovječanstva.

Napokon, ona je jedan od sedam smrtnih grijeha, a prema Chauceru, ona je „najgori grijeh što postoji.

Chauser

Jer, uistinu, jer svi ostali grijesi griješe protiv jedne vrline, a zavist griješi protiv svih vrlina i svake dobrote....i slično je Vragu da se uvijek raduje ljudskoj nevolji.“

Chauser kaže da je zavist puna tuge zbog tuđe dobrote i usojeha, a veseli se tuđoj nesreći.

To je jedinstveno obilježje zavisti: ona nema nikakav pozitivan cilj.

Svi ostali „grijesi“ imaju cilj koji, premda može biti pogrešno usmjeren ili sebičan, teži stjecanju objekta želje.

Pohlepa, škrtost, požuda – sve one na svoj način mogu biti potaknute željom za nečim poželjnim, premda na tuđu štetu.

Samo zavist ne može dovesti ni do kakvog stjecanja, jer zavist kvari objekt divljenja i stoga on postaje nepoželjan.

Čini se da je jedini očit cilj sadistička ugoda – „radost zbog tuđe nevolje“.

Chauser opisuje neke od načina na koje se zavist izražava, a oni su nam svima poznati.

Spominje „ogovaranje ili klevetanje“ i opisuje kako netko hvali svoga bližnjega sa „zlom namjerom; jer uvijek na kraju dodaje“ali" koji je jači od svake pohvale.

Netko marljivo i nesebično radi za jednu dobrotvornu organizaciju, ali on je i inače dobričina.

Netko drugi je izvrstan pijanist ali svira malo prebrzo.

Neki prijatzelji su nam omogli u mnogo čemu, ali  previše dižu nos.

 

DEFINICIJA ZAVISTI

 

Prije nego što krenemo dalje, htjela bih jasno izreči da postoje dva posve različita načina na koji se može shvatiti značenje riječi „zavist“.

Chaucer njome ouznačava destruktivnu, kvareću silu koja napada upravo onu osobu ili vrline kojima se divimo.

Tu vrstu zavisti opisuje i psihoanaliza.

No, ta riječ u običnom govoru označava i drugu vrstu zavisti, koja nema to obilježje zločestoće: umjesto toga, ona se sastoji od bolnih grčeva divljenja kojima postajemo svjesni vlastitih mana.

Ta druga vrsta zavisti može nas potaknuti na oponašanje ili na prihvaćanje vlastitih mana, a ne na zlobu i destruktivnost.

Zavidim vam na vrlinama, znanju i ljepoti, ali to ne znači da ih želim uništiti.

Zapravo, moje divljenje tim atributima može me nadahnuti da bolje iskoristim svoje vlastite.

Kada se ne možemo nadati da ćemo postići ono čemu zavidimo, i dalje se možemo osjećati obogaćeni time i vidjeti nešto dobro u tome.

Starija osoba koja zavidi mladima može se osjećati krepkijom u okružju njihove živahnosti i optimizma, premda je njezino divljenje prožeto bolnim uvidom da više nikada ne može biti mlada.

Netko tko zavidi slikaru ili piscu ne može se nadati da će imati njegov dar ili vještinu, ali može se nadahnuti njegovom kreativnošću i pogledom na svijet.

Život s određenom dozom te zavisti je dio sposobnosti da cijenimo druge i ono što nam mogu ponuditi.

Katkad se naziva „zavist oponašanja“.

Nikada neću postati sjajna glazbenica, ali kvaliteta glazbe i osjećaji koje ona prenosi ipak me nadahnjuju.

Mnogo je teže živjeti s prvom, destruktivnijom vrstom zavisti, ali i to je ljudski.

Stoga, premda preziremo neke zavidne likove iz književnosti, ipak ih razumijemo i na neki način su nam privlačni.

Isto kao što mogu izazvati naš osjećaj moralne osude, na primjer.

Shakespeareov Iago i Sotona u Miltonovu Izgubljenom raju, ti likovi potiču i našu suosjećajnost: znamo kako im je.

 

John Milton

„Negativci u knjževnosti često su nam zanimljiviji i bolje ih razumijemo nego objekta njhova divljenja i destruktivnosti, jer zlikovci su i u svima nama.

Naše dobre osobine dobro su nam poznate, ali književnost nam može pomoći da prihvatimo one aspekte svoje osobnosti koje inače teško podnsimo.  Destruktivna zavist vjerojatno je osjećaj koji je teško prepoznati u sebi samome, jer to je jedina emocija koja naizgled napada nešto dobro  upravo zato što je dobro.

Usto, učinak zavisti je potkopavane vlastite dobrote i sposobnosti, kao i onih u osobi kojoj se zavidi.

 

nastavlja se...