Nitko zapravo nije bolestan. U stvari, društvo je bolesno, pojedinci su samo žrtve.

Društvu je potrebna terapija, individualna hospitalizacija.

Pojedinac trpi jer ne može dostići društvo. Opno ostaje nevidljivo. Ako ga pokuša dohvatiti, pronađu ga, i tada je on odgovoran – a on jednostavno pati, žrtva je.

Treba mu razumijevanje, a ne terapija, ljubav, a ne terapija.

Društvo ga ne razumije, nije mu pružilo ljubav.

Daje mu samo luđačke košulje i zatvara ga.

Društvo ga je stjeralo u mišju rupu, kategoriziralo ga je, označilo naljepnicama – ovo si ti, to je tvoj identitet.

Vi ste slobodni i nemate identiteta. Ne mogu vas kategorizirati, u tom je vaša ljepota i veličina – vi ne možete reći tko ste.

Vi se uvijek mijenjate. Kad ste utvrdili da ste ovo ili ono, već ste se pokrenuli – svakog trenutka odlučujete što ćete biti – biti ili ne biti.

Svakog časa svježa odluka, nov pristup životu. Grešnik može postati svecem u jednom jedinom času, a svetac može biti grešnik također u času.

Bolestan može ozdraviti, zdrav može oboljeti za čas.

Samo promjena odluke, promjena značenja, vizije i – sve se mijenja.