DENISE UNUTARNJI NEPRIJATELJI

Postala sam bulimična kada sam od kuće otišla na koledž u drugi grad.

 

Bila sam sama i osjećala se jadno.

 

Jednog dana, počela sam brzo jesti sve što se našlo ispred mene.

 

Bilo me je sram što se trpam hranom.

 

Onda sam na silu povratila, zavukla sam dva prsta u grlo.

 

Osjetila sam olakšanje, ali znala sam – opet ću to učiniti.

 

Tog sam dana otkrila način kako da suzbijem svoju bol.

Na žalost, poslije nekog vremena to mi nije više uspijevalo.

 

Morala sam sve više jesti i povraćati, a olakšanje je trajalo sve kraće.

 

Najzad, ponekad sam imala i tri krize dnevno.

 

Mrzila sam to, ali nisam mogla prestati.

 

Shvatila sam - ne mogu više tako.

 

U srpnju 1993. počela sam s terapijom.

 

Imala sam dvadeset devet godina, jedanaest godina sam bila bulimična.

 

Otada nisam imala niti jednu krizu.

Mislim da je napetost koja me je gonila da jedem i povraćam, nestala kada sam osjetila bol.

 

Jedina razlika između osjećanja i bulimije je u tome što osjećanje znači stvarno razrješenje.

 

Sada, kada osjetim kako nailazi ista ona napetost, umjesto da jedem, legnem i osjetim ono što ona jest.

 

Više se ne moram boriti s boli niti pokušavati da je potisnem.

 

Ja je osjećam.

 
Poslije primala rođenja, mogu uspostaviti odnos između rođenja i moje bulimije.

 

U mom rođenju postojala su dva različita dijela koja mogu povezati s dva dijela moje bulimije: borba za rođenje i gutanje hrane, i odustajanje od rođenja i povraćanje.

Kada sam se zaglavila u kanalu (maternice), poludjela sam, boreći se za život.

 

Otuda bijes koji ponekad osjećam.

 

Kada se zagušim hranom, poslije ludovanja došla je nesposobnost da udahnem zrak.

 

Nisam mogla disati i tijelo mi se nekontrolirano grčilo.

 

Ponekad, u primalima, u toj točki osjećam da hoću povratiti.

 

Izgleda da sam ponovo stvorila osjećaj ostajanja bez zraka u procesu rođenja, kroz povraćanje u bulimiji.

 

Bog toga mislim da ako imam krizu bez povraćanja, to nema nikakvog smisla – nešto tu nedostaje.

 

Kad god stavim dva prsta u grlo, ne mogu disati, tijelo mi se grči, i povratim svu hranu, i tada ponovo mogu disati.

Primijetila sam još nešto: osjećanje koje dolazi iz rođenja, govori mi: “Tako sam sama i nikoga nema“.

 

U sadašnjosti ponovno stvaram usamljenost rođenja.

Kada sam pod velikim stresom, mislim da počinjem reagirati u skladu s mojim imprintom (zapisom), a bulimija je način da ponovo stvorim svoje rođenje i da se tako približim imprintu.

 

Zašto sam 'odabrala' bulimiju?

 

U bulimiji sudjeluje fizičko tijelo.

 

A to me približava fizičkom osjećaju rođenja.

Bulimija me smirivala i iscrpljivala.

 

Osjećala sam se kao da je prestala oluja, a ostajalo je peckanje u grlu.

 

Ali me je stvarno fizički boljelo.

 

Bila sam sve slabija i slabija jer sam povraćajući gubila minerale; zato sam se lakše razbolijevala.

Kada sam imala prvi primal rođenja, uspostavila sam vezu s bulimijom.

 

Energija koju sam uložila izlazeći iz kanala, bila je ista kao energija koju bih osjetila u krizi, to jest nešto što ne mogu zaustaviti i što me žestoko proganja. 

 

Poslije nekoliko godina primalne terapije, na jednoj seansi shvatila sam nešto o svom izigravanju.

 

Osjetila sam strah i gađenje prema nekome u sadašnjosti.

 

Strah i gađenje su se pretvorili u fizičke kretnje povraćanja.

 

Osjećaji koje sam osjetila bili su isti kao oni koje sam ponovo stvarala u bulimiji.

 

Shvatila sam, nema smisla da jedem, ako ne povratim.

 

Morala sam povraćati.

 

Poslije osjećanja, bila sam veoma spokojna i opuštena.

 

Na toj seansi osjetila sam potrebu da pustim svoje tijelo i da pustim da se dogode osjećaji, suze, gađenje i strah.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...