Ovo poglavlje završavam s razmatranjem dva slučaja. U njihovoj borbi s depresijom i
bulimijom, Harry i Denise opisuju kako im je Primalna terapija pomogla da otvore vrata svoje traume rođenja, da se s njom suoče, i da ponovno nauče živjeti.

HARRY: SMISAO ŽIVOTA

Rođen sam poslije teških, anesteziranih trudova.

Od samog početka stvari su krenule pogrešno.

Po riječima moje majke, ona je u devetom mjesecu otišla na pregled; usput je pala na trbuh i pukao joj je vodenjak, čime su se pokrenuli trudovi, koji šalju poruku da je vrijeme za početak.

A ja to nisam doživio.

Odmah su joj dali anesteziju koja ju je ubacila u polusan – radi porođaja.

 U iskustvu (bez riječi ili pojmova kojima bih shvatio situaciju), sve se odjednom pokrenulo kao paklena mašina, gdje smo svijet i ja išli usporedo.

Onda je svijet nestao, i ostao sam sam.

Trudovi su prestali. Lažni trudovi, rekao je doktor, i poslao je kući.

Sada se ja unutra borim da izađem, bez pomoći koja mi je potrebna da napredujem, i nikada ne stižem.

 Osjećaj sebe.

Majka nije mogla osjetiti da još uvijek pokušavam izaći van.

Fetalno kucanje srca se usporilo skoro odmah po prestanku kontrakcija, i zato nije bilo očitog fetalnog stresa.

Bila je suviše otupjela da bi osjetila, suviše omamljena drogama da bi joj bilo stalo.

Obnovljeni trudovi su kratki i kontrakcije su brze, bez pauze između njih.

Glava se pomalja, doktor poseže forcepsom, grabi me za vrh glave i vuče, potpuno okrenuvši malu glavu.

Čim popusti pritisak na mojim plućima, počinjem disati.

Dišem, ali bez plača.

Doktor vuče pupčanu vrpcu, izaziva još snažnije disanje.

Nema dovoljno zraka, nema ga dovoljno ni da zaplačem, nema ga dovoljno da se izborim.

Doktor me okreće naglavačke, čvrsto me zgrabi za gležnjeve, udari me po guzi.

Vrisnem i on me zadovoljno spusti, umota me i pokaže majci.

Onda me odnose u dječju sobu.

Sam sam.

Počinjem izlaziti iz droga i ponovno osjećam sebe, tijelo mi se počinje tresti.

Osjećam se zatvoreno, ponovo se borim za život.

Dišem ubrzano i snažno.

Umrijet ću ako prestanem; tijelo mi samo to govori.

Nikada nisam bio aktivan.

Moje djetinjstvo bilo je progonjeno opstankom, a opstanak je izbjegavanje ponovnog stvaranja katastrofalnog rođenja.

Nikada nisam htio da kroz to ponovo prolazim, korak po korak to je bilo stotinu puta pojačano, s proživljavanjem bjekstva od anoksije i smrti.

Ključne riječi u mom životu postale su: "Učini ono što moraš i ostavi napor za situacije u kojima nemaš izbora".

Zbog toga sam bio dobra beba.

Nikada nisam plakao, nisam se ni žalio.

Konačno sam potisnuo uspomenu na rođenje, ali ne i osnovni užas kao reakciju na opasnost.

To je pojačavao otac koji je bio ljubomoran na sinove, jer ja sam mu uzeo mamu.

Ako bih plakao za mamom, uvijek bi on dolazio i "dat ću ti ja, pa ćeš imati zbog čega plakati".

Kada bi mama došla. bili smo zajedno ako treba; ako bi došao on, bio sam sam.

Kada se vratila na posao, otac je jedini brinuo noću o meni, i prestao sam bilo što tražiti.

Morao sam se sam boriti, nitko mi nije pomagao i živio sam stalnoj panici.

Mama bi se spremala za posao dok sam izdaleka gledao televiziju, osjećajući "osjećaj" nje - sapun "Ivory" i glicerin i ružino ulje i mirisni talk, krejon, pamuk i šifon, ruž i lak za kosu.

Čuvao sam njen dodir i miris i izgled da ne bih bio sam kada ona ode.

Braća i ja smo se borili za njezinu pažnju, koje nije bilo.

Stalno smo se tukli i vikali.

Izgledalo je kao da se nadmećemo za mrvice pažnje od sve udaljenijih roditelja.

Ja sam mucao, pa je bilo teško čak i da je zamolim za nešto, i odustao sam.

Trebalo mi je da me netko sluša, ali nisam mogao reći što mi treba i nitko nije imao vremena da me pusti da kažem.

Bio sam pravi gubitnik u obitelji.

Netko je uvijek bio veći, brži, snažniji.

Počeo sam imitirati članove obitelji, počeo sam se kamuflirati, i tako sam ponekad osjećao da pripadam, ali sam sebe gubio pokušavajući da ih zadovoljim.

Moj stariji brat bio je umjetnik, pa sam kopirao njegove crteže umjesto da crtam svoje drugi brat se bavio sportom, i njega sam kopirao.

Mogao sam se kretati samo ako je to netko umjesto mene učinio.

Život mi je postao valceru kome sam ja pratio, drugi su vodili.

Pred roditeljima sam pokušavao biti ono što su htjeli, ali mi nikada to nije uspijevalo.

Osjećao sam, ako budem ono što oni hoće, oni će me voljeti i onda će majka ostati kod kuće a otac će me prestati mrziti, a to želim.

Postao sam dobar dečko, uvijek spreman pomoći, uvijek ljubazan.

Što sam bivao stariji, to sam više osjećao da sam sam.

Kad mi je bilo trinaest godina, roditelji su se razveli.

Do tada sam van kuće radio da izgradim vlastiti život.

Bio sam mali, mršav, štrkljav dečko koji je živio u polu-užasu, bojao se govoriti jer bih uvijek rekao nešto pogrešno, fizički nerazvijen, bio sam nesposoban zadržati energiju potrebnu da se istaknem u bilo čemu.

Ipak sam polako sklapao prijateljstva i kretao se u svijetu.

Osam godina smo živjeli u istoj kući, s istim susjedima, u istoj školi. Rastao sam i počinjao osjećati kako imam nešto svoje, makar izvan obitelji.

Svijet je bio stabilan, iako moja obitelj nije.

Odjednom, kada si se roditelji razveli, svijet mi je oduzet.

Braća i ja smo se preselili kod mame i unijeta je posebna vrsta panike.

Nisam mogao misliti, ni kretati se, osjećao sam jedino užas i očajanje.

Osjećao sam kako se davim i svijet se sve više udaljavao od mene.

Nisam se mogao koncentrirati na školski rad i stalno sam bio neuravnotežen.

Nisam imao ni za kim da posegnem.

Poslije nekih šest mjeseci, majka je rekla da se više ne može brinuti o nama.

Moramo ići i živjeti s ocem.

Kao da mi je izrečena smrtna presuda.

Pamtim samo dva stana i kuće u kojima smo živjeli sljedećih godinu i pol dana.

Majka je uvijek ublažavala bijes i nasilje oca prema nama.

Bez nje, on je izgubio kontrolu.

Braća i ja smo živjeli u stalnom smrtnom strahu.

Uglavnom sam bio nevidljiv, ali izgledalo je kao da stalno urla ili tuče ili kažnjava jednoga od nas.

Postao sam suicidalan.

Ispuzao bih na krov kuće i ležeći na trbuhu gledao sam preko ruba krova na stari Put 40, vidjevši sebe smrskanog na braniku automobila.

Užasavala me pomisao da se suočim s povratkom oca.

Osjećao sam se kao da je svijet zao i sulud, i da se mogu samo smrti radovati.

Ostao sam na krovu dok nije došao brat i rekao mi da siđem prije nego što otac pobjesni.

Dok sam se provlačio kroz prozor, osjetio sam da sam umro.

Nisam ništa rekao, ništa pokazao, ništa osjetio.

Konačno smo otišli živjeti s majkom.

Pokušali smo joj reći što nam se dogodilo, ali ona je pričala samo o sebi i o tome što joj je otac učinio i kako je ona povrijeđena.

Čak ni kad je stariji brat pao na pod u primalu, s rukama iznad glave, zapomažući: "Tata, nemoj me povrijediti!" ona ništa nije shvatila.

Rekla je da nas voli, da me voli, ali riječi nisu bile dovoljne.

Bio sam ionako nedodirljiv.

Bio sam u međustanju.

Sve se odigravalo bez mene.

U osamnaestoj godini sam se odselio i zasnovao sam odnose i prekidao ih jer nisam mogao izraziti svoja osjećanja, osi ako bih se preforsirao, a onda bih eksplodirao i odgurnuo ljubavnicu.

Nikada nisam primio njenu ljubav, jer nisam mogao sebi priznati da to postoji.

Posao je bio besmislen.

Lijepo bih počeo raditi, brzo bih posustao, onda bih odustao i konačno otišao.

Godine 1970. pročitao sam Primalni krik, ali terapiju nisam počeo sve do 1984., kada je netko, na zahtjev mog najstarijeg brata, ponudio da mi je napravi.

Sljedećih nekoliko godina, vraćajući svoja osjećanja, stekao sam osjećaj sebe i dobio osjećaj o tome kako funkcionira proces.

Nedostajala je veza između onoga što se događa u mom životu i sjećanja na rođenje, njega je tek trebalo da osjetim.

Ponovo me je netko nagovarao da odem u Primalni centar u 'Venice', Kalifornija, kad je centar i otvoren.

Prve dvije godine proveo sam u svojim starim sklopovima ponašanja i povučenosti.

Onda sam počeo vraćati stara osjećanja u svoj život i ponovno ih usvajati.

Radio sam to po osjećaju, komad po komad, onako kako mi je život bio i oduziman.

Preokret u terapiji je nastao onda kada sam krenuo protiv svog 'imprinta'.

Svi smo bili na mini-seansi.

Mislio sam o članku u knjizi dr Janova, novi Primalni krik, u kome jedna žena opisuje nekoga kako stoji gol pred grupom.

Slika mi nije izbijala iz glave.

Te noći, na grupi, ustao sam i govorio kako sam se sve vrijeme skrivao, ne pokazujući svoje stvarno ja, ne pokazujući tko sam i što mogu učiniti.

Onda sam rekao da znam samo jedan način na koji mogu pokazati kako se stvarno osjećam loše.

Polako sam se skinuo.

Ispruživši ruke, okrenuo sam lice prema njima i rekao:" Ovo je sve što sam ja. Ovo sam ja."

Razotkrio sam dušu, svima pokazao svoju slabost.

Nisam mogao ništa sakriti, a nisam to ni htio.

Ovo je bio krajnji napor.

Plakao sam cijelim tijelom i uzalud se pokušavao pokriti.

Osjetio sam - predaleko sam otišao i iz toga neće ispasti ništa, već moram otpuzati i umrijeti sam.

France Janov je tiho rekla:"Pokrijte ga dekom.", netko je to
učinio i konačno sam se mogao pustiti.

Depresija mi je spasila život.

Da nisam prilikom rođenja bio u stanju da se zatvorim, bio bih mrtvorođen ili bih poslije nekoliko dana umro u kolijevci.

Da se nisam odsjekao od svijeta, još uvijek bih bio žrtva droge i alkohola.

Ja sam se odrekao života da bih preživio.

Cijena opstanka bila je predaja.

U osjećanju, vraćam se životu i vraćam prošlost prošlosti, gdje i pripada.

Ja sam kao beba koja je otkrila da, poslije puzanja, može obazrivo prohodati.

Neki moji dijelovi koje nikada nisam koristio, sada su moji na način koji nisam mogao ni zamisliti.

Volim raditi, osjećati, biti, ma koliko to ponekad bilo zastrašujuće, ma koliko mi ponekad bilo teško da budem.

Sada znam što znači biti živ. 

Dr Arthur Janov

nastavlja se...