Depresija je posljedica potiskivanja mnogih osjećanja i ranih trauma.

„Tuga“ je osjećanje.

Depresija je posljedica otupjelosti osjećanja.

To je normalna reakcija na događaje u životu, kao neki veliki gubitak.

Depresija je kada se osoba ne može osjetiti tužnom, ne može se isplakati, ne može se potpuno izraziti.

Tako dolazi do depresije.

To se podudara sa činjenicom da je depresija stanje velike uznemirenosti, iako osoba može i ne osjećati tu uznemirenost; naprotiv, osjeća se nepokretno i paralizirano.

Postoji uznemirenost uslijed mnogih neizraženih osjećanja koja odjekuju isopod svjesne svijesti.

Zašto nema ventila?

Iz dva razloga: prvi je što tijekom izvorne traume, možda oko rođenja ili ranije, nije bilo alternativnog toka ponašanja, a utisnuto je i nepostojanje alternative.

Drugo, djetinjstvo nije bilo pogodno za izražavanje osjećanja.

Osobe u koje je utisnuto „nema alternative“, bit će pokorne u represivnom domačinstvu – tako jačaju represiju.

U knjizi Depresija: integralni pristup, Kit Hoton tvrdi: „Među ljudima koji se ubijaju ili pokušavaju samoubojstvo, približno dve trećine odlazili su liječniku...otprilike na mjesec dana prije pokušaja samoubojstva“.

Izgleda da su tražili pomoć.

Postavlja se pitanje: kako pomoći depresivnoj osobi?

Simptomi su obično nejasni; oni su svjesni da nešto nije u redu, ali ne znaju što.

Jednostavno, osjećaju se neprijatno.

Više od polovine onih koji se, na kraju, ubiju, imaju povijest prethodnih pokušaja.

Skorašnji raskid ljubavnog odnosa najčešći je razlog za pokušaj samoubojstva.

Hoton izvještava sa „predviđanje samoubojstva (ovisi od) stupnja beznadežnosti koju pacijent osjeća“.

To je značajnije od težine depresije.

Ako nema izgleda za promjenu, samoubojstvo je veoma rizično.

I ako osoba vjeruje da će se stvari promijeniti, samoubojstvo ostaje ipak veliki rizik.

Često sve prožima izvjesna beznadežnost; čak i ako postoji nada, osoba vidi samo beznađe.

Oko petnaest posto pojedinaca koji su pokušali samoubojstvo, u roku od godinu dana ponovno će pokušati.

Najveći broj uspjelih samoubojstava događa se tri mjeseca poslije prvog pokušaja.

Sklonost ka depresiji može početi sa rođenjem.

Osjećanja tijekom traume rođenja – beznadežnost, ispraznost, nedostatak energije, letargija – jesu osjećanja povezana sa ranom traumom, i mogu postati prototip.

To je rizik samoubojstva.

Simpata se nikada ne predaje, ili, ako se i preda, to čini tek pošto je pokušao sve ostalo.

Parasimpata može samo početi sa slabim pokušajima, prije nego što se pojavi osjećaj ispraznosti.

Upravo simpate će tražiti surovi izlaz, kao što je metak u glavu.

Jedan pacijent čija je glava ugruvana prilikom rođenja, uvijek zamišlja kako skače kroz prozor i glava mu se rasprskava o beton.

Po mišljenju Williama Nolena i suradnika, u knjizi Refraktorna depresija, u općoj literaturi uglavnom nalazimo dokaze da ishod liječenja depresivaca nije baš povoljan.

 

Jedanaestogodišnje istraživanje provedeno u Kanadi „dovelo je do rtelativno slabog ishoda“.

Ako su pacijenti primali lijekove kao što je prozak, rezultati su bolji, ali ne sjajni.

Opet se koristi terapija elektrošokovima.

Otkriveno je da depresivci koji uzimaju samo lijekove protiv anksioznosti, uglavnom slabo prolaze.

To je zato šro se bavimo aspektom uznemirenosti, a ne represijom.

Tu su potrebne droge koje jačaju represiju, a posebno one koje blokiraju korištenje serotonina, povećavajući količinu inhibitornih moždanih kemikalija koje cirkuliraju. 

Sve ovo znači da razina stresa povećava represiju do točke pucanja.

Mi je postavljamo na mapu mozga i u elektro-fiziološkim studijima.

Konačno bol slabi i mi se osjećamo dobro, jer je potrebno manje represije i sam sustav je dorastao zadatku.

Nolen et al. su otkrili da je „poslije pet godina“, sedamdeset pet posto kronično (depresivnih) pacijenata ponovno primljeno na liječenje.

Tri četvrtine, dakle, vraća se depresiji.

Nije baš neki rezultat.

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...