Depresija

 

Poslije proučavanja literature, jedini zaključak je – nitko ne zna što je depresija.

Da li je to reakcija na okolnosti, stanje bića, bolest, neuroza ili psihoza?

Da li je sindrom, zbir malih simptoma, ili entitet? 

Većina se slaže da je ključno što osoba osjeća.

DSM-IV nabraja slijedeće simptome: konzistentno depresivno raspoloženje, značajan gubitak interesa i zadovoljstva, poremećaj sna, gubitak energije, krivica, slaba koncentracija i samoubilačke misli.

Ali skoro svaka kategorija neuroze može obuhvatiti neke od tih simptoma.

Koliko dugo morate imate samoubilačke misli da biste bili klasificirani kao depresivni.

 

Tu se vidi kružno zaključivanje.

Ako se osjećamo depresivno i razmišljamo o samoubistvu, znači da smo depresivni.

Ako smo depresivni, depresivni smo.

Uglavnom, većina pokušaja samoubistva uključuje depresiju.

Čak i ako postoji iznenadan događaj – gubitak bračnog druga, na primjer - mora postojati osnovna depresivna tendencija, auto-destruktivni aspekt.  

U knjizi Depresija: integralni pristup, Herbst izvještava da petnaest posto depresivaca konačno završava samoubistvom.

Autori tvrde da je učestalost samoubistava različita od depresije.

Pedeset posto osoba koje su pokušale samoubistvo, po njihovoj procjeni, pokazivalo je neke depresivne simptome.

 

Zatim postoje čuvene 'unipolarne i bipolarne depresije': oni koji su samo depesivni i oni kod kojih se smjenjuju uznemirena i maničma stanja sa depresijom.

Neki tvrde da su to dvije odvojene bolesti.

Nekada je postojala kategorija 'endogene depresije', depresije koja nastaje iz nepoznatih razloga.

Zamijenjena je 'melankolijom'.

Nisam siguran koji napredak to treba predstavljati ?

Neurotska depresija' je odstranjena iz DSM-IV.

Na žalost, 'neurotska depresija' nije uklonjena iz psihologije bolesnika.

Ja smatram da depresija ne znači 'neurozu', pošto ukazuje na visok stupanj represije i doslociranje funkcije.

 

Rani gubitak majke, između jedanaeste i sedamnaeste godine, povezan je sa kasnijom depresijom.

Tako, sada u igru ulazi bol, iako u obimnoj literaturi sa raspravama o depresiji rijetko nailazimo na riječ bol.

Emocionalna potpora je neophodna za izbjegavanje ozbiljne, samoubilačke depresije, a ipak je depresivcima teško podnositi druge pored sebe.

Skloni su da budu krajnje zahtjevni, potišteni i ovisni, i žele živjeti kroz druge.

Istraživanja pokazuju da oni koji razvijaju 'novi pojam' ili ideju o novom početku, imaju najviše izgleda da prebrode depresiju.

 

Mnogi neurotuičari imaju visoku razinu hormona stresa.

Razlika je u tome što kod depresivca stres nema kuda ići, nema ispušnog ventila.

Ostali neurotičari mogu naći kanale kroz koje će se odliti napetost.

Depresivac to ne može.

Njegova represija je globalna, uslijed teške traume iz ranog djetinjstva, i uslijed krutog okruženja koje nije dozvoljavalo izljeve.

Roditelji depresivaca teže da sprovode striktnu disciplinu bez odgovaranja i ružnog ponašanja koje bi prošlo nekažnjeno.

Jedan ili drugi roditelj je emotivno udaljen od djeteta, tako da ono nema prostora da slijedi svoja osjećanja.

U takvim domovima prototip je osnažen a represija povećana.

 

Nije ni čudo što osobe koje uzimaju lijekove za smirenje teže pogoršavanju svoje depresije, dok one koje uzimaju 'spidove' nalaze izlaz.

Oni koji uzimaju droge, kao dopamin, koji ubija bol, ali djeluje i na ekscitatorni sustav, nalaze izvjesno olakšanje od depresije.

Globalna represija se malo podiže i oni dobivaju energiju da ustanu iz kreveta i krenu u život.

Takve droge preporučujemo na početku terapije, kada je pacijent ispod primalne zone i uopoće ne može osjećati.

Razinu boli malo snižavamo i omogućujemo izvjestan pristup osjećanjima dok osoba ne bude u stanju da sama osjeća.

Inače, u terapiji se neprekidno pokušava, sa malo uspjeha, i ostaje osjećanje još veće bespomoćnosti.

Istraživanje je pokazalo da osobe koje uzimaju prethodnike serotonina (inhibitorne neurotransmitere) nalaze izvjesno olakšanje u depresiji.

Iako to može zvučati paradoksalno, dodatna represija od droga može podići teret sa sustava, on više ne mora sve raditi sam i tako pomaže da dođe do izvjesnog olakšanja.

Tijelo je 'isforsirano' u odvraćanju boli.

Dodatni represori olakšavaju teret i osoba se može opustiti.

Većina novih lijekova za smirenje, kao što je paksil, prozak i zoloft, također sadrži pojačivače dopamina, tako da dobijamo lijek protiv boli sa dodatkom koji podiže sustav, dajući osobi više energije.

Dopamin uglavnom djeluje na stres i galvanizira sustav.

Ključni osjećaj kod depresije je represija.

Stvar je u tome što represije nije snažna i kreće se ka svjesnoj svijesti.

Osoba 'osjeća' represiju, teško, mućno osjećanje, s naporom diše, čak teško pokreće ruke, i to je depresija.

Uloga većine novih antidepresiva je da pomognu u potiskivanju.

Pomažu i lijekovi protiv anksioznosti.

Što je manja represija, osoba osjeća manju depresiju.

 

Dr Arthur Janov

 nastavlja se...