Tuga je ružna zbog toga jer je vi odbijate. Ona nije ružna sama po sebi.

Kad je jednom prihvatite, otkrit ćete da je lijepa, uz nju se možete opustiti, tako je nježna i mirna, tako je tiha.

Ona može pružiti nešto što sreća ne može nikada dati.

Tuga daje dubinu, sreća donosi visinu.

Tuga ima svoje korijene, a sreća se nad površinom grana.

Sreća sliči stablu koje se vinulo put neba, a tuga je poput korijena koji se spuštaju u utrobu zemlje.

Oboje je potrebno – što je drvo više, korijen mu je dublji – to su međusobne ovisnosti.

Što je stablo veće, i korijenje e biti jače.

Tu uvijek vlada proporcija, ravnoteža.

Vi ne možete ništa učiniti za tu ravnotežu.

Ono što možete učiniti, neće biti korisno.

Bit će iznuđeno.

A ravnoteža nastaje spontano.

Ona je već tu.

Zapravo, kad ste sretni postajete tako uzbuđeni da je to zamorno.

Jeste li to ikad analizirali? Srce odmah kreće u drugom smjeru, daje vam priliku da se odmorite.

Vi to osjećate kao žalost.

Ono vam pruža odmor jer ste bili previše uzbuđeni.

Taj odmor je ljekovit, djeluje terapeutski.

To je kao da danju radite mnogo, a noću zaspite dubokim snom.

Ujutro ste opet svježi.

Nakon tuge, bit ćete opet svježi, spremni za nova uzbuđenja.