Pored Jeana B. Lamarcka, Thomasa Huxleya i Ernesta Haeckela, jedan od najpoznatijih začetnika klasične znanstvene evolucijske teorije XIX.st. svakako je Charles Robert Darwin (1809.-1882.)

On je u svom djelu Porijeklo vrsta iznio osnovne ideje razvitka čovjeka koje će u narednim desetljećima prerasti u znanstvenu evolucijsku teoriju – darvinizam.

Darvinizam se temelji na tvrdnji o neprestanom uzlaznom razvoju čovjeka od neke pradavne skupine sisavaca koji su bili zajednički ili vrlo bliski preci današnjih primata prije oko 60 milijuna godina.

Jedan od nedostataka teorije koga ističe i sam Darwin jest praznina u registru fosila koja skriva onaj evolucijski trenutak u kojem se čovjekova razvojna linija strogo odvaja od linije koja vodi prema suvremenim majmunima.

Vrsta koja bi predstavljala prvi korak u razdvojenoj evoluciji suvremenog čovjeka i suvremenih čovjekolikih majmuna nazvana je “karika koja nedostaje”.

Tijekom narednih desetljeća znanstvenici će je uporno pokušati potvrditi kao jedan od ključnih dokaza darvinizma.

Iako se i danas gotovo neprestano otkrivaju nove vrste čovjekovih predaka i pojavljuju nove karike koje nedostaju, zadržana je temeljna evolucijska shema.

Jedna od važnih hipoteza darvinizma jest da se čovjek razvio u Africi, a zatim proširio na druge kontinente.

 Osnovna razvojna linija prvih pravih hominida započinje prije otprilike 4 milijuna godina rodom Australopithecus (u prijevodu ‘južni majmun’), a nastavlja se s Homo habilisom (‘spretan čovjek’) kojemu se pripisuje prvo izrađeno primitivno kameno oruđe, Homo erectusom (‘uspravni čovjek’) teneandertalcem ili “špiljskim čovjekom“, a završava razvojem suvremenog čovjeka, Homo sapiensa, čija je starost određena na svega 100000 godina. 

Neandertalac

Smatra se da je suvremeni čovjek naselio Bliski istok prije 90000 godina, Australiju prije 50 000, Europu 40000 i Ameriku prije 12000 godina, kao i da je prije nekih 30000 godina ostao jedini živući predstavnik roda Homo na Zemlji, koji oko 5000 g.pr.Kr. u dolinama plodnih rijeka Afrike i Azije razvija prve kulture i civilizacije.

Hobiti – Prije svega nekoliko mjeseci, u listopadu 2004.g., znanstvenici su u špilji na Floresu, otoku istočno od Balija, pronašli kosture čovjeka kojeg su nazvali Homo floresiensis.

Zanimljivost je da su ovi ljudi bili svega 1 metar visoki, teški oko 25 kg, a vremenski je raspon života vrste određen na razdoblje od 95000 do prije 12000 godina.

Od milja su nazvani Hobiti.

Na otoku nisu pronađeni ostaci ljudi današnje visine što predstavlja jedan od najnovijih problema razvojne biologije.

Štoviše, prema fosilnim nalazima oruđa, čini se da su ovi mali ljudi bili inteligentniji nego što bi se očekivalo s obzirom na veličinu njihova mozga koji nije veći od mozga čimpanze, što predstavlja otkriće koje bi moglo u potpunosti promijeniti stav znanstvenika o odnosu fizičke veličine mozga i inteligencije.

PROBLEMI DATIRANJA ARHEOLOŠKIH PRONALAZAKA

Sve veći broj otkrića te razvoj tehnologija datiranja upućuje na nedosljednost darvinizma i neprekidnu prisutnost suvremenog čovjeka.

Ponovne analize izvješća iz XIX. i početka XX.st. otkrile su zaboravljene dokaze koji uz najnovija istraživanja podupiru drugačije viđenje ljudskog podrijetla i njegove starosti.

Jedan od primjera provjere starih izvješća jest fosilni nalaz anatomski suvremenog čovjeka kod Castenedola u Italiji, kome je 1880.g. profesor Giuseppe Ragazzoni odredio starost od 4 milijuna godina s obzirom na geološki sloj pliocenske gline u kojem ga je pronašao.

Ragazzonijevo je otkriće dočekano s velikom nevjericom, pa je obavljeno ispitivanje testovima koji su pokazali sljedeće rezultate: test C-14 odredio je starost na nešto više od 1000 godina, test na sadržaj dušika na oko 100000 godina, a test na sadržaj uranovih izotopa na čak manje od 1000 godina.

Istraživanja posljednjih desetljeća XX.st. utvrdila su, međutim, nepouzdanost najvećeg broja kemijskih i radiometrijskih testova.

 Pokazalo se da se udio dušika u fosilu s vremenom smanjuje što uvelike ovisi o fizikalnim i kemijskim svojstvima geološkog materijala koji ga okružuje kao i o veličini samog nalaza.

Test na sadržaj uranovih izotopa mjeri male količine urana apsorbiranih iz podzemnih voda.

Što je veća količina urana, to je veća starost fosila.

No, čak ako se i odredi trenutna koncentracija urana u podzemnim vodama nalazišta, gotovo je nemoguće provjeriti njezinu stalnost tijekom određenog promatranog geološkog razdoblja.

Test C-14 je ograničen na vremenski raspon do 40000 godina i vrlo podložan procesima onečišćenja, te najčešće pokazuje lažno star ili lažno mlad nalaz.

Suvremena istraživanja dovode u pitanje vjerodostojnost nekih od dosad najčvršćih karika u linearnom razvoju čovjeka: Australopithecusa, Homo habilisa i Homo erectusa.

Australopithec

Homo erectus

Znanstvenici poput Sir Arthura Keitha, S. Zuckermana i C. E. Oxnarda smatraju da je nalaz Australopithecusa pogrešno određen, da se ne radi o čovjekovom pretku već o vrsti primata.

Nalazi Homo habilisa jednom se opisuju kao gotovo suvremeni, drugi put imaju lik primata.

Je li moguće da je vrsta zabunom izvedena iz mješavine fosilnog materijala?

Upravo to tvrdi T. J. Robinson, a potvrđuju i neki drugi znanstvenici druge polovice XX. stoljeća.

Homo habilisa ili tzv. javanskog čovjeka kojemu se pripisuje prva upotreba vatre, otkrio je E. Dubois.

U početku je smatrao kako je pronašao ostatke čimpanze, no nakon savjetovanja s E. Haeckelom, profesorom zoologije sa Sveučilišta Jena, E. Dubois je objavio da ostaci pripadaju biću, karici koja nedostaje.

Usprkos izraženoj sumnji i žustrim raspravama, mnogi su znanstvenici u dokazivanju Darwinove teorije dijelili mišljenje uvaženog profesora.

Tijekom narednih godina nagađanja su se nastavila.

F. Weidenreich je zaključio da pronađena bedrena kost, za razliku od lubanje, pripada suvremenom čovjeku, a u javnosti se doznalo da su fosili pronađeni na međusobnoj udaljenosti od 12 metara.

Pred kraj života Dubois zaključuje da lubanja pripada velikom gibonu. Ispitivanja kalij-argonskom metodom na bedrenoj kosti i lubanji sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokazala su da se ova dva nalaza ne mogu dovesti u izravnu vezu i da pripadaju različitim vrstama koje su živjele na Javi prije milijun godina.

Zagonetke čovjekovog biološkog i kulturnog razvoja uistinu su brojne.

 Dio sačuvanih arheoloških i geoloških dokaza moguće je uskladiti s postojećom linearnom evolucijskom teorijom, međutim, mnogi dokazi koji se “ne uklapaju” stvaraju očite kontradikcije.

Općenito možemo reći da se neki arheološki dokaz „ne uklapa“ samo u odnosu na određenu teoriju.

 Albert Einstein je rekao da teorija određuje što ćemo promatrati.

Ako je Einstein u pravu, tada bi se mijenjanjem teorije trebalo mijenjati i ono što vidimo.

Kako prolazi vrijeme i teorije se mijenjaju, mijenja se i status činjenica koje se “ne uklapaju”.

U nekim slučajevima nekoć “neuklopiv” dokaz može kasnije postati znanstveno prihvatljiv.

 Suprotno tome, prihvatljiv dokaz može postati toliko neprihvatljiv da ga znanstvenici u potpunosti odbace.

Količina znanstvenih izvješća i materijalnih dokaza koji daju naslutiti puno veću starost čovječanstva, te njegovu kulturnu razvijenost, nije zanemariva.

Fosilni dokazi otkrivaju da su anatomski suvremeni ljudi istovremeno živjeli s primatima raznih vrsta desecima milijuna godina.

ZAGONETKE ARHEOLOGIJE

U području Wonderstone Minesa kod Ottosdala u Zapadnom Transvaalu, u južnoj Africi, pronađeno je na stotine metalnih kugli u slojevima predkambrija starosti 2,8 milijarde godina.

Neke od njih imaju u pojasnom dijelu jasno urezane po tri linije.

 Ako su kugle i stvorene prirodnim putem, smatra se da to linije nisu mogle biti, a ne zna se, međutim, tko ih je mogao izraditi prije toliko vremena.

Jedan od najzagonetnijih arheoloških nalaza otkriven 1930-tih u delti rijeke Diquis (ili Terraba) u Costa Rici, takozvane su kamene kugle.

 Pronađeno ih je preko 300, težine su 16 tona, a izrađene su od granodiorita i sve predstavljaju monolitne spomenike izrađene ljudskom rukom.

Mnoge su maknute s izvornih arheoloških nalazišta i željeznicom otpremane po čitavoj Costa Rici kako bi ukrašavale gradske trgove, dvorišta muzeja ili privatne vrtove.

 Time se izgubila informacija o njihovom izvornom arheološkom okruženju.

Mnoge su uništene.

Pretpostavlja se da su rijekom mogle biti prevožene iz planina odakle potječe kameni materijal od kojeg su izgrađene.

Ne zna se čemu su mogle služiti.

 Mnoge kugle imaju iscrtane pravilne i zavijene linije, trokute i paralelograme.

Za jednu je skupinu kugli utvrđeno da je orijentirana prema sjevernom magnetskom polju.

Otuda hipoteza da su ih napravili ljudi upoznati s upotrebom magnetskog kompasa.

Početkom ljeta 1844.g. pronađena je u Engleskoj kod Rutherford Millsa u živoj stijeni, čija se starost procjenjuje na 40-tak milijuna godina, precizno izrađena zlatna nit dugačka 2,5 metra.

Prema svim službenim evolucijskim tablicama, tada ljudskom rodu još nije bilo ni traga.

Godine 1891. pronađen je u Austriji kod Salzburga, u jednom savršeno oblikovanom, velikom kristalu kvarca, čija se starost procjenjuje na oko 12 milijuna godina, dio vješto izrađenog željeznog čavla.

U to doba, smatraju darvinisti, došlo je tek do blagog razdvajanja pojedinih rodova primata i naših najstarijih predaka.

Dzopa kamenje – Kineski arheolog Chu Pu Tei otkrio je 1938.g. u području provincija Qinghai i Sichuan špilje zidova oslikanih crtežima Sunca, Mjeseca i zvijezda.

U špiljama su pronađene grobnice do jednog metra dužine, u kojima su se nalazile neprirodno izdužene lubanje, te kameni diskovi promjera oko 300 mm, probušeni u sredini.

U kasnijim istraživanjima špilja pronađeno ih je još 716.

Na površini diskova nalazili su se žljebovi dvostrukih spirala.

Profesor Tsum Um Nui s pekinške Akademije za drevne studije smatrao je da su spiralni žljebovi linije znakova nepoznatog jezika.

 Objavljivanje istraživanja dočekano je s velikom nevjericom i profesor je optužen za krivotvorenje.

Izbjegao je u Japan gdje je nedugo zatim i preminuo.

Međutim, za diskove su se zainteresirali ruski znanstvenici i nekoliko diskova je odneseno na analizu u Moskvu gdje se otkrilo da sadrže velike količine kobalta.

 Godine 1994. proglašeni su nestalima.

Kristalne lubanje pronađene u Meksiku, Srednjoj i Južnoj Americi jedna su od tehnološki najsloženijih arheoloških zagonetki XX.st.

Za lubanje se vjeruje da su stare od 5000 do 36000 godina.

 

Mnogi spominju njihova magična i ljekovita svojstva, međutim, nitko u stvari ne zna čemu su služile.

Dr. Javier Cabrera Darquea – Cabrera je bio predak španjolskog osvajača Don Geronima Luisa de Cabrere koji je 1563.g. u Peruu osnovao grad Ica.

Bio je liječnik i osnivač medicinske škole pri nacionalnom sveučilištu Ica.

Godine 1988. dodijeljena mu je nagrada Omiljeni sin grada Ice.

Više od 40 godina proučavao je iscrtano kamenje peruanske pustinje Ocacaje, čiji je prvi nalaz 1525.g. zabilježio otac Simon, jezuitski misionar iz Pizarrove pratnje.

 Cabrera je sakupio više od 11000 primjeraka s prikazima dinosaura i ljudi, akupunkture, transplantacije organa, anestezije i različitih oblika operacija te kartama obrisa danas neprepoznatljivih kontinenata.

 Otkriće je objavio tek trinaest godina kasnije, no ubrzo je optužen za krivotvorenje.

Danas je osnovana zaklada koja nosi njegovo ime i koja održava Muzej u Ici (Museo Regional de Ica).

Nabrojano je tek nekoliko arheoloških zagonetki objelodanjenih u posljednjem stoljeću.

Niti jednu od njih nije moguće objasniti darvinizmom XIX. i prve polovice XX. stoljeća.

Što je najvažnije, još uvijek ne znamo odgovoriti na osnovno pitanje: Kako su povijesne civilizacije izronile iz “primitivnog” prapovijesnog naslijeđa?

Također znamo vrlo malo o tajnama geološke prošlosti Zemlje…

Tisućljetna znanja čovječanstva sakupljena u brojnim svetim tekstovima i usmenoj predaji govore o cikličnoj evoluciji tijekom različitih naraštaja milijunima godina.

Naraštaji čovječanstva su u skladu s evolutivnim potrebama usvajali nove izražaje, razvijali visoke civilizacije legendarne Hiperboreje, Lemurije i Atlantide, te civilizacije drevnog Istoka i Zapada, nastanjivali različite kontinente, onako kako je i Zemlja mijenjala svoj izgled.

Suvremena znanost ističe kao jednu od svojih najvećih vrlina spremnost i sposobnost da uvijek iznova, pomoću novootkrivenih egzaktnih dokaza, preispituje i mijenja stare teorije.

U desetljećima koja slijede jedan od njezinih najvećih izazova bit će upravo preispitivanje održivosti teorije darvinizma.

Čovjek iz Piltdowna – Krajem XIX. i početkom XX.st. ubrzao se lov na kariku koja nedostaje.

Dawson je bio vrstan i ugledan liječnik, arheolog i antropolog.

 Jednog dana 1912.g. oduševljeno je prijateljima ispričao kako je u šljunčari Piltdowna pronašao dijelove lubanje davnog čovjekovog pretka, kariku koja nedostaje.

 Rekonstrukcija je obavljena pred prepunom dvoranom Kraljevskog geološkog društva u Londonu, a predak je u čast Dawsonu nazvan Eoanthropus dawsoni.

Britanski je muzej nalaz desetljećima čuvao u sefu.

Poslije Drugog svjetskog rata engleski geolog i antropolog Kenneth P. Oakley analizirao je lubanju pomoću u međuvremenu razvijene analize fluora u kostima.

Rezultati su glasili: “Riječ je o krivotvorini i podvali koju je napravio vješt majstor i poznavatelj anatomije.”

Pokazalo se da je lubanja sastavljena od ulomaka ljudske lubanje, umjetno izrađenih dijelova obrađenih kalijevim bikromatom kako bi se dobila patina vremena i donje vilice suvremenog majmuna.

 Dawson je uspio prirediti neslanu šalu koja je više od stoljeća zaokupljala čitav tadašnji arheološki svijet.

Umro je kao slavan čovjek 1916.g., “mudrac iz Sussexa”, kako su ga nazvali sugrađani i u rodnom mu gradu podigli spomenik u znak sjećanja na “veliko” znanstveno otkriće.

Priča iz Piltdowna poznata je i protivnicima i pristalicama Darwinove evolucijske teorije.

 Kritičari su je iskoristili kako bi umanjili vjerodostojnost znanstvenih istraživanja, a znanstvenici za osudu nedovoljno kompetentnih amaterskih istraživanja.