Albert Schweitzer je bio jedan od hrabrih Europljana koji su se u vrijeme kolonijalizma u Africi i velike krize humanosti odvažili učiniti nešto od stvarne koristi za ljude Crnog kontinenta.

Napustivši uspješan život u Francuskoj, otišao je u djevičanske prašume Ekvatorijalne Afrike da kao liječnik pruži prijeko potrebnu pomoć njezinim stanovnicima.

Za svoj humani podvig dobio je, između ostalog, i Nobelovu nagradu za mir 1953. godine. Einstein je jednom prilikom o njemu rekao: “U ovom tužnom vremenu kakvo je naše, evo velikog čovjeka.”

Rođen je 14. siječnja 1875. godine u Kaysersbergu, u gornjem Alsaceu, kao drugo dijete u obitelji protestantskog svećenika. Djed mu je bio orguljaš, pa je Albert vrlo rano pokazao nadarenost i interes za glazbu. Kao petogodišnjak počinje svirati na starom kućnom klaviru, a tri godine kasnije, mada su mu noge jedva doticale pedale, počeo je svirati i orgulje, da bi ubrzo za vrijeme mise zamjenjivao svog učitelja.

Nakon završene gimnazije upisao je studij klavira i orgulja u Parizu i Fakultet filozofije i teologije Sveučilišta u Strasbourgu. S vremenom je postao jedan od najvećih organista i jedan od najboljih poznavatelja Bachovih djela.

Svoju koncertnu i muzikološku djelatnost započeo je 1905. godine izdavanjem za ono vrijeme revolucionarne monografije o J. S. Bachu pod nazivom “Johann Sebastian Bach, glazbenik – pjesnik”. Tu je među prvima ukazao na duboku simboliku i estetiku Bachovih djela, a njihovim izvođenjem stekao je priznanje u glazbenim krugovima.

Proučavao je i gradnju orgulja te pokrenuo tzv. Alzašku reformu, pokret za obnovu tradicionalnih tipova orgulja, smatrajući da stare orgulje imaju prirodniji zvuk od tvorničkih. Na međunarodnom kongresu muzičara u Beču 1909. godine usvojeno je njegovo Opće pravilo za gradnju orgulja.

Kao teolog, proučavao je povijest religije, posebno kršćanstva, a od 1902. do 1912. godine bio je predavač na protestantskom Teološkom fakultetu u Strasbourgu.

U to vrijeme istraživao je Isusov život i učenje te došao do zaključka da je Isus propovijedao ljubav izraženu kroz djelovanje i da je srž religijskih problema etika, moralna strana života. Kršćansku je etiku kasnije zamijenio “poštovanjem prema životu”, nalazeći božansko u svemu što je živo. Bavio se filozofskim problemima općenito, a posebno problemima sudbine suvremenog društva.

Pročitavši članak u kojem se tražila pomoć misiji u Kongu, odlučio je otići u dobrotvornu misiju u Afriku. U pismu prijatelju piše: “Napokon mi je jasno da ono što čini moj život nije znanost, nije umjetnost, nego jednostavno biti čovjek.” Svoju knjigu Na rubu prašume, u kojoj piše o prvim afričkim iskustvima, započinje riječima: “Bio sam profesor strazburškog Sveučilišta, organist i pisac; sve sam napustio da bih postao liječnik u Ekvatorijalnoj Africi. Zašto?

Razni zapisi i pričanja misionara otkrili su mi tešku neimaštinu domorodaca prašume. Što sam više o tome razmišljao, sve mi je teže bilo shvatiti kako to da mi, Europljani, vodimo tako malo računa o velikom humanom zadatku koji smo pozvani vršiti u tim dalekim zemljama. Ova razmišljanja su me toliko uzbudila da sam u tridesetoj godini odlučio studirati medicinu i osobno pokušati tamo svoje ideje pretočiti u djelo.” Isticao je da su glazba i teologija bile za njega prirodan jezik koji je naslijedio od svojih predaka, a medicina je predstavljala jedan novi svijet na koji se tek trebao priviknuti. Iako mu je bilo teško, cilj koji je imao pred sobom bio je jači od bilo kakvog premišljanja.

Tijekom studija medicine prihode od svojih koncerata, predavanja i pisanja prikupljao je za kupovinu lijekova i sanitetskog materijala, jer je sredstva morao osigurati sam. Na ovaj način i uz pomoć prijatelja sakupio je dovoljno za prvi odlazak.

Donacije prijatelja stizale su godinama, osiguravajući mu minimalna sredstva za život i rad. U proljeće 1912. godine odlazi u Pariz na specijalizaciju tropske medicine, a u ljeto iste godine vjenčao se s Helene Bresslau, s kojom planira zajednički rad u Africi. Krajem ožujka 1913. godine prvi put putuje u Afriku, gdje će uz manje prekide djelovati četrdeset i pet godina.

Schweitzer je stigao u misionarski centar u Lambarénéu, smješten malo južnije od ekvatora na rijeci Ogoué, koji je bio sastavni dio francuske kolonije Gabon. I danas postoje društva “Prijatelja Lambarénéa” u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Engleskoj, SAD-u i drugim zemljama. Prve utiske i iskustva opisao je ovako: “Misionarski centar dao je obavijest da se bolesnici mogu obratiti liječniku tek tri tjedna po njegovu dolasku, kako bi se on za to vrijeme mogao smjestiti, osim ako nije u pitanju neki hitan slučaj.

Naravno, nitko se nije držao ove preporuke. Tijekom cijelog dana bolesnici su stizali pred moju kuću. Bilo je teško pružiti im pomoć, jer mi je svatko tko bi se tu slučajno našao služio kao prevoditelj, a od lijekova, instrumenata i zavoja imao sam samo ono što sam donio.” Bio je jedini liječnik u krugu od 500 kilometara.

Prepreke i poteškoće bile su stalni pratioci Schweitzerovih nastojanja. Za početak je morao izgraditi ambulantu gdje će pregledavati bolesnike, jer je tropska klima bila nemilosrdna: nepodnošljive vrućine izazivale su opasnu sunčanicu i smjenjivale se s vlažnim kišnim razdobljima. Lijekovi su bili u stalnoj opasnosti od vlage i termita koji su prodirali i u limene kutije uništavajući dragocjeni sadržaj.

Svakoga dana pregledavao je trideset do četrdeset bolesnika i operirao kad je to bilo potrebno. U početku mu je kao bolničarka pomagala samo njegova supruga, a s vremenom su mu se pridružili domaći stanovnici koje je osposobio za bolničare. Borio se s raznim, još neistraženim tropskim bolestima i epidemijama te lošim higijenskim i životnim uvjetima. Teško je izlazio na kraj s predrasudama i običajima domorodaca.

Samo davanje uputstava za uzimanje lijekova iziskivalo je strpljenje i upornost: “Puno vremena gubim objašnjavajući im kako treba upotrebljavati lijekove. Prevoditelj im stalno ponavlja to isto. I oni moraju ponoviti upute. Napišemo ga i na bočici ili kutiji da bi ih mogao podsjetiti netko u selu tko zna čitati. Ali nisam siguran da ne popiju odjednom cijeli sadržaj bočice, da ne pojedu mast ili da se ne mažu praškovima.”

Bolesnici su na liječenje uvijek dolazili u pratnji rođaka, pa je imao velikih poteškoća s njihovim smještajem i prehranom. Gradnja baraka za potrebe bolnice bila je veliki pothvat i sporo je napredovala zbog nedostatka radne snage i materijala, pa je morao sam prionuti na posao i dati primjer. Često je odlazio u daleka sela u svako doba dana i noći da bi pružio liječničku pomoć, putujući kilometrima rijekom u pirogi, koju su često ugrožavali vodenkonji. Ljudi prašume su ga prozvali “Veliki doktor” ili “Oganga” (čarobnjak, vrač), i imali su golemo povjerenje u njega. Na jednom mjestu je napisao: “Do sada su sve operacije sretno završene. Povjerenje domorodaca je toliko naraslo da me to zabrinjava.”

Pored svega, uspijevao je pripremati svoja djela koja bi završavao u Europi i voditi prepisku s ljudima dobre volje iz cijelog svijeta. Rijetke trenutke odmora provodio je svirajući Bacha i druge glazbene velikane na svom klaviru s orguljaškim pedalama koji je pred sam odlazak u Afriku dobio na poklon od Bachova društva iz Pariza. Povremeno je održavao predavanja i koncerte po Europi da bi sakupio sredstva za proširenje bolnice.

Osim liječenja, Schweitzer je prosvjećivao crnačko stanovništvo, borio se protiv rasnih predrasuda i kolonijalizma: “… Jesmo li mi gospodari ovih zemalja i ovih naroda samo zato da bismo ih koristili kao proizvođače sirovina za našu industriju, ili smo odgovorni za razvijanje jednog novog društvenog poretka koji je u stanju dovesti ih do blagostanja?

 

Po mom mišljenju, mi imamo pravo kolonizirati samo ukoliko imamo moralni autoritet da izvršimo takav utjecaj.” Kako su stanovnici prašume sve što im je bilo potrebno za život uzimali iz prirode, nije im trebao novac, stoga nisu imali potrebu raditi za kolonijaliste.

To je bilo pogubno za kolonijalnu trgovinu drvom i raznim namirnicama, pa je vlada prisilila stanovništvo na težak rad nametnuvši im kroz poreze potrebu za novcem i druge umjetne potrebe. Schweitzer je zapisao: “Mi, civilizirani narodi, imamo jednu obvezu. Nemamo mi što birati hoćemo li ili nećemo pomoći obojenim narodima. Mi im moramo pomoći.

Naša pomoć nije milosrđe, već naknada za učinjeno zlo. Za svakog čovjeka koji je domorocima nanio patnju, potrebno je da jedan od nas ode u daleke krajeve i pruži im pomoć. Pa i kada učinimo sve što možemo, iskupili smo samo neznatan dio počinjenih nepravdi. Na tome se treba zasnivati svo naše čovjekoljublje u dalekim zemljama.”

Prvi svjetski rat donio je u Afriku oskudicu i glad, ali bolnica je nastavila s djelovanjem do 1917. godine, kada je Schweitzer kao civilni zarobljenik prisilno odveden u Francusku. Ni tada nije prekinuo svoju misiju, već je održao niz predavanja i koncerata po Europi sakupljajući financijska sredstva za nastavak djelovanja u Africi.

U Lambaréné se vraća 1924. godine. Bolnicu čije je temelje položio razorio je rat, pa je morao krenuti ispočetka: “…Ali ja ipak hrabro nastavljam zbog bijede koju sam vidio svojim očima. Moje povjerenje je nepokolebljivo jer vjerujem u čovječanstvo.

Vjerujem da ću naći ljude koji će, i sami spašeni od bolova i patnji, htjeti dokazati svoju zahvalnost dajući priloge za one koji pate. Neka uskoro bude što više liječnika koje će zajednica onih kojima je patnja utisnula isti pečat razaslati na sve četiri strane svijeta.” Uskoro su mu se pridružili i drugi liječnici u poboljšavanju životnih i zdravstvenih uvjeta stanovnika prašume.

Trebalo je izgraditi novu i veću bolnicu, pa je sljedeće tri godine naporno radio, provodeći pola dana na gradilištu kao nadzornik i graditelj, a drugu polovicu u liječenju bolesnika. Napor je urodio plodom: “Neću nikada zaboraviti prvu večer u novoj bolnici. Iza svih vatri, iza svih mreža za komarce odjekuju uzvici: ‘To je dobra koliba, doktore, dobra koliba!’ Sada su po prvi put otkad radim u Africi moji bolesnici smješteni onako kako dolikuje čovjeku.”

Do kraja života ostao je “Veliki Doktor” i veliki prijatelj svoje crne braće, pružajući im ono najpotrebnije – nesebičnu ljubav i pomoć. Umro je 4. rujna 1965. godine u Lambarénéu.

Albert Schweitzer je bio homo universalis, rijetka pojava u današnje vrijeme, a njegov život i djelo ­svijetli su primjer humanosti u ovom dehumaniziranom ­svijetu. Pokazao je da čovjek može vlastitim naporom i požrtvovnošću ostaviti svijet malo boljim i ljepšim nego što ga je zatekao.

Njegove zasluge u medicini su velike, ali nisu tehničke prirode. Riječima i djelom pokazao je veliku etičku vrijednost liječničkog rada. Svoje filozofske koncepcije o aktivnoj samilosti, pomaganju ljudima u nevolji kao najvišem dometu etike, oživio je u vlastitom životu. “…Svi koji su širom svijeta upoznali bol i patnju, vezani su tajanstvenom niti.

Neka onaj koji se već oslobodio patnje ne misli da je opet slobodan i da se može vratiti životu kao da se ništa nije dogodilo. Upoznao je patnju i bol, sada se treba protiv njih boriti i doprinijeti koliko je to u ljudskoj moći spasu drugih, kao što su i njemu drugi pomogli.”

http://nova-akropola.hr