ŽABINA MOLITVA

Jedne večeri, monah Sinon utonuo je u molitvu. Najednom, uznemiri ga kreketanje žabe.

Međutim koliko god da se trudio, nije mogao a da ne čuje taj zvuk, tako da se na kraju nagnuo kroz prozor i viknuo: “Tišina! Sad se molim!”
On je bio svetac, i sve je smjesta poslušalo njegovu naredbu.

Sva živa bića su ušutjela, da bi stvorila tišinu i mir neophodan njegovoj molitvi.
Međutim, Sinon je ponovo bio prekinut, ovog puta unutrašnjim glasom koji mu je rekao: “Možda je kreket te žabe bio jednako ugodan Bogu kao i psalmi koje izgovaraš.”

“Što bi to lijepo mogle čuti Božje uši u kreketu jedne žabe?!” – uzvratio je Sinon.

Ali glas je produžio: “Zašto bi onda Bog uopće izmislio taj zvuk?”

Sinon je riješio da to sam utvrdi. Ponovo se nagnuo kroz prozor i viknuo: “Pjevaj!”

Zrak se smjesta ispuni ritmičnim kreketanjem žabe, uz podršku svih žaba u okolini.

Sinon je dugo pažljivo slušao i ubrzo više nije čuo nikakvu larmu.

Jer, kad su ga ovi glasovi prestali razdraživati, otkrio je da oni, u stvari, pojačavaju tišinu noći.

Zahvaljujući ovom otkriću, monahovo srce stopilo se u harmoniju sa čitavim svijetom i, prvi put u svom životu, shvatio je značenje molitve.

Anthony de Mello