PROČITANO

793

PUTA

ZA-ZEN KOAN 8

Vezani članci

To je jednako starom triku obnovitelja religija koji svojim sljedbenicima pružaju ogromno religiozno oplemenjivanje na taj način što u njih prvo usađuju osjećaj grijeha, a zatim ga ublažavaju vjerom u Isusa.

Posljednja grupa koana bavi se sa „Pet položaja" (go-i) — shematskim prikazom odnosa između relativnog i apsolutnog znanja, stvar-događaja (shih) i osnovnog principa (li).

Ovu shemu ustanovio je Tung-shan (809-869), ali ona potiče iz veza zena i škole Hua-yen (japanski, Kegon), a doktrina „Pet položaja" usko je povezana i sa četverostrukom Dharma-dhatu.

Položaji su često predstavljeni u terminima relativnih mjesta gospodara i sluge, ili domaćina i gosta, što stoji za odnos principa i stvari-događaja. Tako imamo:

1.Gospodar gleda odozgo na slugu

2.Sluga gleda odozdo na gospodara

3.Gospodar

4.Sluga

5.Gospodar i sluga razgovaraju

Zadovoljimo se time što ćemo reći da se ovi položaji slažu sa četiri Dharma-dhatu škole Hua-yen, mada je odnos nešto složeniji, a peti sa „prirodnošću".

Drugim riječima, čovjek može da gleda svijet Dharma-dhatu sa više podjednako vrijednih točaka gledišta — kao mnoštvo, kao jedno, kao i jedno i mnoštvo, ili kao niti jedno niti mnoštvo.

Ali, krajnji je položaj zena da on ne zauzima nikakvo posebno gledište, a ipak je slobodan da zauzme svako od njih, prema okolnostima.

To se vidi u riječima Lin-chia:

Ponekad izdvajam čovjeka (što će reći, subjekt), ali ne uzimam prilike (objekt).

Ponekad uzimam prilike, ali ne izdvajam čovjeka. Ponekad uzimam i čovjeka i prilike, a nekad ni jedno ni drugo.

A ponekad, mogao je da doda, ne radim ništa posebno (wu-shih).

Vježbanje koana završava se na stupnju savršene prirodnosti slobode i u apsolutnom i u relativnom svijetu, ali pošto ova sloboda nije u suprotnosti sa konvencionalnim poretkom, već je sloboda koja „podupire svijet" (Lokasamgraha), posljednja faza proučavanja jeste odnos zena prema pravilima društvenog i samostanskog života.

Kao što je Yunmen jednom upitao, „Zašto da odgovaramo na zvono i oblačimo ceremonijalnu odječu?"

Odgovor jednog drugog majstora, u potpuno različitom kontekstu, može se ovdje dobro primijeniti: ,,Ako nađete jedan jedini razlog, odrubite mi glavu".

Moralni čin zaista je moralan samo kada je slobodan, bez prinude razuma ili potrebe.

Ovo je također najdublje značenje kršćanske doktrine o slobodnoj volji, jer „raditi sjedinjen s Bogom" znači raditi ne iz prisile straha ili ponosa, niti radi nagrade, već s bezrazložnom ljubavlju prema „nepokretnom pokretaču".

Reći da sistem koana sadrži izvjesne opasnosti i nedostatke znači reći da sve može biti zloupotreljeno.

To je veoma razrađena i institucionalizirana tehnika, a stoga je podložna usiljenosti i neprirodnosti.

Ali, ista takva je i svaka druga tehnika, čak i ona tako netehnička kao što je Bankei-ova metoda bez metode.

Ona, također, može postati fetiš. Ipak, važno je paziti na mjesta gdje se smetnje, vjerojatno, pojavljuju, a izgleda da ih u vježbi koana ima dva.

Prvo je insistiranje da je koan Jedini put" za istinsko ostvarenje zena.

Naravno, nedokazano se može uzeti za dokazano, govoreći da je zen, osim iskustva buđenja, zapravo stil ovladavanja budizmom koji je utjelovljen u koanu.

U tom slučaju, škola Soto nije zen, a nigdje na svijetu zen ne može da se nađe izvan određenog predanja jednog ogranka škole Rinzai.

Određen na taj način, zen ne posjeduje univerzalnost i postaje egzotičan, uslovljen kulturom kao Nodrama ili kineska kaligrafija.

Po gledištu Zapada, zen će privući jedino ljubitelje „japanizma", romantičare koji vole da se igraju Japanaca.

To ne znači da ima bilo čega lošeg što bi bilo urođeno u takvom romantizmu, jer nema „čistih" kultura, a pozajmljivanje stila drugih naroda uvijek nešto dodaje raznolikosti i prizvuku života.

Ali je zen daleko više od kulturne produhovljenosti i profinjenosti.

Druga, mnogo ozbiljnija smetnja, može se pojaviti iz suprotnosti satorija i snažnog „osjećanja sumnje" koje neki tumači koana namjerno pothranjuju.

Jer to je poticanje dualističkog satorija. Reći da je dubina satorija razmjerna snazi traganja i nastojanja koji mu prethode, znači brkati satori sa njegovim čisto emocionalnim atributima.

Drugim riječima, ako se netko želi osjećati razdragano lakonog, može hodati neko vrijeme sa olovom u cipelama — a onda ih izuti.

Osjećaj olakšanja biće sigurno srazmjeran dužini vremena nošenja takvih cipela i težini olova.

Takva „oplemenjivanja", međutim, ne traju, a o takvom satoriju Junfeng je rekao: „Onaj monah koji ostvari bilo koji satori ide pravo u pakao kao strijela."

nastavlja se

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!