Ljubav je jedina poezija koja postoji. Sve druge poezije samo su njezin odraz.

Poezija može postojati u zvuku, u kamenu, poezija se može očitovati u arhitekturi, ali uglavnom sve su to odrazi ljubavi uhvaćeni raznim medijima.

Ali duša poezije je ljubav, a oni koji žive ljubav, pravi su pjesnici.

Oni možda nikad neće pisati pjesme, možda nikad neće komponirati nikakvu glazbu – možda neće nikad  učiniti ništa što bi drugi smatrali umjetnošću – ali oni koji žive ljubav, koji vole duboko, koji doista žive, pravi su pjesnici. Religija je istinska onda ako od vas stvara pjesnika.

No ako ubija pjesnika i stvara takozvanog svetog čovjeka, to nije prava religija. To je patologija, vrsta neuroze, odjevena u religiozne izraze.

Prava religija uvijek u vama ostavlja trag poezije, ljubav, umjetnost i kreativnost. Ona vas čini osjetljivima.

Vi ste ganuti, vaše srce udara novim otkucajima. Vaš život nije više dosadan, ustajali fenomen, on je neprestano iznenađenje, svaki trenutak otvara nove misterije.

Život je neiscrpno blago, ali samo srce pjesnika može to shvatiti.

Ne vjerujem u filozofiju, ne vjerujem u teologiju, vjerujem u poeziju.

 

 

(Svaki dan Osho)