Sve vjere su izgubile ono što vi nazivate molitvom, izgubile su ono što zovete meditacijom.

Potpuno su zaboravili jezik ekstaze, svi su odjednom postali intelektualci – sve su to vjerovanja, dogme, sistemi.

Mnogo je riječi ali nedostaje značenje, izgubljena je važnost riječi.

To je prirodno tako mora biti.

Dok je Isus bio živ, religija je hodala zemljom.

A ona nekolicina koji su bili dovoljno sretni da je prepoznaju, da hodaju nekoliko koraka s njim, bit će transformirani.

Niste vi postali zato kršćani – to je predrasuda – ali nešto od Krista ušlo je u vas.

Nešto se događalo između Krista i vas.

Vi ste postali pobožni.

Gledate sve drukčijim očima, srce vam drukčije udara.

Sve ostaje isto, ali vi ste se promijenili.

Drveće je zeleno.

Ali sada na drukčiji način.

Zelenilo je postalo živo. Možete gotovo dodirnuti život koji vas okružuje.

Ali kad je jednom Isus otišao, sve što je govorio postalo je formulirano, sistematizirano.

Tada su ljudi postali intelektualno kršćani, ali živi Bog više nije bio nazočan.

Vjera je mrtvo povjerenje.

Vi zapravo nemate povjerenja, ali još uvijek vjerujete, to je vjera.

Ali povjerenje je nešto živo, slično ljubavi.