Ti mudraci… Ne učiniše sebe piramidama granitnim, ni spomenicima trajnim.

Njihovi spomenici pijeskom su prekriveni, njihove dvorane u zaborav padoše, ali njihova imena izgovaraju se zbog djela koja učiniše, jer ona su lijepa…

Egipatska poezija

Od svih ljudskih ostvarenja u povijesti čovječanstva najznamenitija i najzagonetnija je Velika piramida.

Ponosno čuva sjećanje na Sedam čuda antičkog svijeta od kojih je sada jedino ona još preostala, kao rječiti svjedok sjaja prošlih vremena i nastojanja njenih graditelja da dosegnu vječnost.

Sigurno je bio izuzetno impresivan dojam plovidbe prema piramidi čija je uglačana oplata blistala pod žarkim egipatskim Suncem poput dijamanta.

Naime, poseban kanal spajao je Nil s pristaništem u Dolinskom hramu koji je bio jedini ulaz u piramidalni kompleks, očito namijenjen samo odabranim posjetiteljima.

Dolinski hram je bio vrlo jednostavne, elegantne konstrukcije izrađen od velikih, precizno isklesanih crvenih granitnih blokova.

 Od njega do Posmrtnog hrama smještenog ispred piramide prolazilo se dugačkim i prilično strmim hodnikom širine 6 m i duljine 1400 m.

Ovaj hodnik nije vodio ravno nego pod kutom od 14°, za što se kasnije otkrilo da nije bilo slučajno.

Oba hrama, prilazni hodnik i piramidu okruživao je zaštitni zid megalitskih dimenzija koji je ponegdje dosezao i desetak metara visine.

Nažalost, od cijelog kompleksa koji je okruživao piramidu ostali su tek ponegdje vidljivi ostaci.

Drevni graditelji kompleksa na uzvisini Gize kao da ništa nisu prepustili slučaju.

Već je zemljopisni položaj Velike piramide zagonetka.

Smještena nekoliko kilometara od Nila, u orijentaciji odstupanjem od samo 4,35″ od meridijana premašuje točnost gradnje modernog opservatorija u Parizu.

Velika piramida je podignuta na kamenoj uzvisini koja je umjetno poravnata.

Sa svojih 146,7 m visine, do izgradnje Eiffelovog tornja bila je najviša građevina na svijetu.

Baza piramide nije savršen kvadrat, ali najveće odstupanje između njenih stranica dugih 230 m iznosi samo 20 cm (0,08%).

Takva točnost zapanjuje današnje graditelje koji sebi dopuštaju puno veće odstupanje.

Strane piramide su trokutne, ali i gotovo neprimjetno konkavne u sredini.

Ova “nepravilnost” može se zamijetiti jedino pomoću snimki iz zraka.

Točnost orijentacije prema četiri strane svijeta također zapanjuje jer je prosječno odstupanje od tri kutne minute manje od 0,06%.

Današnji stručnjaci tvrde da je takvu točnost na 230 metara nemoguće ostvariti bez laserskog teodolita i vrlo dobrog poznavanja astronomije.

 Piramida se prostire na površini od oko 53000 m2.

Za ilustraciju, na tom bi se prostoru moglo smjestiti nekoliko najvećih katedrala.

Volumen joj se procjenjuje na nekih 2,6 milijuna kubičnih metara, a težina joj iznosi preko 6,3 milijuna tona.

Za izgradnju piramide upotrijebljeno je približno 2,5 milijuna kamenih blokova prosječne težine oko 2,6 tona.

Ako je vjerovati Herodotovim zapisima, piramida je izgrađena u samo dvadeset godina.

Za takvo što trebalo je postaviti 125000 blokova godišnje.

Uz maksimalnih 350 radnih dana, svaki je dan trebalo postaviti 360 blokova.

Ako su radili 12 sati dnevno, morali su postaviti 30 blokova na sat, odnosno 1 blok svake 2 minute?!?

 Problematiku vađenja kamena, prijevoza i podizanja takve težine na više od 100 m visine u doba kada nije korišten kotač, koloture, niti bilo kakvo željezno oruđe nećemo niti spominjati.

Ovome treba dodati da su tijekom gradnje korišteni i puno veći blokovi dimenzija 4 x 2 x 2 metra, teški oko 30 tona.

Sve to ne može ne izazvati divljenje jer se ovaj pothvat čak i uz svu današnju tehnologiju čini nemogućim.

Unatoč nekoliko komora koje se nalaze u njoj, zapravo je ne možemo smatrati šupljom građevinom.

Izgrađena je od različitog materijala: vapnenca iz Gize, pješčenjaka iz Nubije, granita iz Asuana, alabastera iz srednjeg Egipta i bazalta iz pustinje.

 Mnogi od blokova morali su biti dopremani s više od tisuću kilometara udaljenosti…

Vrhuncem graditeljske domišljatosti možemo smatrati i oblaganje bočnih stranica piramide petnaestak tona teškim vapnenačkim blokovima.

 Zahvaljujući savršeno spojenim blokovima koji su nakon toga potpuno uglačani, piramida je dobila svojevrsnu oplatu ravnu poput zrcala koja je tisućama godina odolijevala pustinjskim uvjetima.

 Nažalost, zbog velikog zemljotresa u XIII. stoljeću oplata je popucala, što su iskoristili Arapi i potpuno je “ogulili” za izgradnju starog Kaira.

Na vrhu piramide bio je postavljen ogroman piramidion, najvjerojatnije visok čak 8 metara i prema legendi prekriven zlatom.

Danas ih je vrlo malo sačuvanih, i svi su puno manji od svog davno nestalog uzora.

Zbog nedostupnosti njene unutrašnjosti piramida je prerasla u misterij koji je neprestano rasplamsavao maštu.

Godine 820. kalif Al Mahamud rudarskim je postupcima pokušao otvoriti zapečaćeni put prema unutrašnjosti Velike piramide.

Ne zna se što je navelo kopače da skrenu prema istoku, ali tako su uz veliku sreću izbili u uski hodnik upravo iznad granitnih blokova koji su priječili prolaz od izvornog ulaza prema unutrašnjosti piramide.

 (Izvorni ulaz u Veliku piramidu sagrađen je od gigantskih blokova u obliku šiljatog nadvoja, koji postojano nose stotine tisuća tona kamena. 

Smješten je na visini od šesnaest metara, ali se zbog urušavanja okolnih blokova ne koristi.)

Daljnjim istraživanjem tunela i galerija otkrili su sustav od tri komore, koje su na njihovo veliko iznenađenje bile potpuno prazne.

 Jedino su u “Kraljevoj” odaji otkrili također potpuno prazan kovčeg bez poklopca.

No, iako je kalif Al Mahamud sa žaljenjem utvrdio da je piramida potpuno prazna, zanimanje za tajnama piramide ne jenjava.

Ulaskom u samu piramidu pred posjetiteljem se otvara jedan tajanstveni svijet koji ljubomorno čuva namjere svojih graditelja.

Oni su se pritom pobrinuli da svatko tko pokuša ući u unutrašnjost piramide mora sagnuti glavu, barem tako odajući počast grandioznom ostvarenju, jer su prolazi visoki samo 1 m.

Najveće zagonetke gradnje predstavljaju upravo unutrašnje prostorije i prolazi oko čijeg značenja se lome koplja već više od tisuću godina.

Od izvornog ulaza spušta se nevjerojatno pravilan, više od 100 m dugačak, strm hodnik u “Podzemnu odaju”, ispod platoa piramide. Pod kutem od 26° naglo se spušta u dubinu do podzemne komore.

Danas je, zbog opasnosti od urušavanja, zabranjen ulaz posjetiteljima.

Na osamnaestom metru od ulaza odvaja se uzlazni, jednako savršen hodnik koji je u trenutku arapskog “otvaranja” piramide bio zapečaćen s tri ogromna granitna bloka.

Odatle prolaz vodi prema gore do mjesta gdje se spaja s jednim horizontalnim i jednim skoro vertikalno spuštajućim prolazom i dolazi do mjesta gdje se napokon pred posjetiteljima diže horizont poznat pod imenom Velika galerija.

Izvorno, niti jedan od ovih prolaza nije imao ništa što bi olakšalo kretanje, a penjati se ili spuštati njihovim uglačanim i klizavim stranica u potpunom mraku sigurno je bilo veliko iskušenje hrabrosti. Horizontalni hodnik vodi do “Kraljičine” odaje.

Naziv su joj dali Arapi, pretpostavivši da je u njoj sahranjena kraljica, međutim nisu pronađeni nikakvi tragovi sahranjivanja.

Odaja se nalazi točno na središnjoj osi između istočne i zapadne strane piramide.

Pretpostavlja se da je sadržavala statuu Ka, smještenu u golemoj, 4,7 m visokoj niši na istočnom zidu odaje.

Dodatna zanimljivost niše proizlazi iz njenog oblika koji predstavlja umanjeni model Velike galerije.

Na južnom i sjevernom zidu odaje nalaze se tajanstveni otvori dimenzija 22 x 22 cm. Izvorno su bili zazidani i pronađeni su sasvim slučajno.

Smatralo se da nikamo ne vode i da su napušteni još za vrijeme gradnje, no sad već legendarna istraživanja Rudolfa Gantenbrinka pomoću malog robota Upuauta, Onog koji otvara puteve, otkrila su nešto sasvim neočekivano.

Godine 1993. njemački inženjer robotike Rudolf Gantenbrink istraživao je tzv. “ventilacijske” otvore koji vode iz “Kraljeve” i “Kraljičine” odaje pomoću robota kojeg je nazvao Upuaut, po starom egipatskom božanstvu.

Ustanovio je da iz “Kraljeve” odaje kanali vode van na južnu i sjevernu stranu piramide. Začuđuje što je svaki rađen pod drugačijim kutem.

Sjeverno okno iz “Kraljičine” odaje do danas je ostalo neistraženo zbog vrlo oštrog zavoja na samom početku kojeg Upuaut nije uspio proći.

U južnom oknu, nakon strmog uspona od 65 metara, robot je dospio do malih “vrata” na kojima su bile postavljene dvije metalne ručice s vidljivim tragovima pečata.

Nakon senzacionalnog otkrića istraživanja su zaustavljena i Upuautu više nije bilo dopušteno otvaranje novih putova.

Tek 2002. godine američki “Pyramid rover” je dobio čast izbušiti “vrata”.

Međutim, zagonetka se samo produbila jer je njegova kamera ugledala još jedna “vrata”, a koja i danas čekaju da otkriju svoje tajne.

Od nivoa “Kraljičine” pa do “Kraljeve” odaje vodi možda najljepše graditeljsko ostvarenje pod imenom Velika galerija.

 Predstavlja samo srce Velike piramide i teško ju je opisati riječima.

Uspinje se pod istim kutem od 26° kao i uzlazni hodnik i zbog toga se čini višom.

Na njenom kraju nalazi se ulaz u “Kraljevu” odaju, pred kojim se nalazi sustav za zatvaranje kojim se moglo potpuno zapriječiti ulaz.

 “Kraljeva” odaja izgrađena je u potpunosti od crvenog granita i impresionira u svojoj jednostavnosti i skladu.

Granitni blokovi upotrijebljeni za njenu izgradnju najveći su i nasavršenije isklesani od svih upotrijebljenih u izgradnji piramide. Blokovi na stropu dosežu i stotinjak tona uz savršenu točnost spajanja bez ikakvog vezivnog elementa.

S komorama za rasterećenje iznad sebe, ona odražava čitavo umijeće svojih graditelja.

Iz ove prostorije također vode mali uski kanali do sjeverne i južne strane piramide.

Na zapadnoj strani nalazi se granitni “sarkofag”, koji je širi od ulaza u odaju i morao je biti postavljen na svoje mjesto još za vrijeme gradnje piramide.

Nema nikakvih dokaza da se u kovčegu ikada nalazilo tijelo faraona.

Moderna istraživanja potvrdila su radioaktivnom analizom unutrašnjosti sarkofaga odsutnost bilo kakvih tragova organske materije, kao i u slučaju “Kraljičine” odaje.

Graditelji Kraljeve odaje podarili su joj harmonične matematičke i geometrijske proporcije: dimenzije izražene u egipatskim kraljevskim laktima (52,4 cm) su cijeli brojevi tako je širina odaje 10 lakata, duljina 20, dijagonala pročelja 15 i prostorna dijagonala 25 lakata.

JE LI GRADITELJ STVARNO BIO KEOPS?

Od trenutka otvaranja piramide ne prestaje čuđenje među istraživačima da ovako monumentalno djelo ne sadrži niti jedan jedini zapis, ili bilo kakav drugi trag o svojim graditeljima.

Neobično je da je egiptolog Howard Vyse, polovicom XIX. stoljeća na kraju svoje ne baš osobito uspješne karijere, u teško dostupnoj komori za rasterećenje iznenada “otkrio” kartušu s imenom faraona Keopsa. 

 

Ovo otkriće prvi je ozbiljno posumnjao Dr. Samuel Birch, specijalist za hijeroglife, jer je kartuša bila nemušto zapisana poluhijeratskim znakovima, jednom vrstom linearnih hijeroglifa koji još nisu postojali u doba Stare države, što znači niti u Keopsovo doba.

Ostali su stručnjaci optužili Vysea da je kopirao zapis iz jedne knjige, koji je igrom slučaja bio pogrešan, tako da je Vyse prenio pogrešku u svoju kopiju.

Unatoč tome, službena se egiptologija od tada čvrsto uhvatila ovog dokaza kako bi Veliku piramidu pripisala Keopsu.

Da mu egiptolozi nisu pripisali gradnju Velike piramide, ovaj bi faraon povijesno prošao neopaženo.

 

H. P. Blavatsky u svome djelu Tajna doktrina piše: “Keops je mogao sagraditi bilo koju drugu piramidu, samo ne onu koja nosi njegovo ime!”

Važan dokaz protiv tvrdnje da je Velika piramida Keopsovo djelo sadrži Stela inventara koju je otkrio osnivač Kairskog muzeja, Francuz Auguste Mariette.

U njoj Keops spominje da je Velika piramida bila tamo već puno prije njegova vremena i da ju je on samo obnovio te pored nje sagradio jednu od manjih piramida za jednu od svojih žena, Henutsen.

Ova stela također sadrži iskaz da je Sfinga postojala mnogo vremena prije pojave faraona Kefrena, svog pretpostavljenog graditelja.

VEZA S NEBOM

Robert Bauval i Adrian Gilbert, su na temelju Upuautovih mjerenja o usmjerenosti kanala iz odaja i astronomskih proračuna, iznijeli tzv. “zvjezdanu” teoriju.

Prema njihovim analizama, trenutak meridijalnog maksimuma zviježđa Orion preslikan je kroz razmještaj sedam najvećih piramida.

Vrlo zahtjevna gradnja kanala koje neki arheolozi nazivaju “ventilacijskim” imala je sasvim drugu svrhu. Otkrili su da je sjeverni kanal iz “Kraljičine” odaje usmjeren prema Malom Medvjedu (Osa Menor), a južni prema Sirijusu.

 Sjeverni kanal iz “Kraljeve” odaje usmjeren je prema Alfi Draconis (alfi zviježđa Zmaj) – polarnoj zvijezdi Egipćana, a južni prema zviježđu Orion.

Orion je zviježđe povezano uz Ozirisa, a Sirijus kojeg su Egipćani zvali Sothis, povezan je uz Izidu (Isis) i smatrali su ga vrlo važnom zvijezdom u našem univerzumu.

S obzirom da se ova prividna slika razmještaja zvijezda na nebu ponavlja svakih 26000 godina zbog fenomena precesije Zemljinog gibanja, i ovaj podatak dovodi pod veliki znak pitanja službeno prihvaćenu starost piramida.

Nije niti čudo što su ovom nadljudskom ostvarenju antički Grci dali ime piramida tj. “vatra u središtu” (pyros – vatra i mides – sredina), simbolički je uspoređujući s principom i snagom vatre u prirodi, čija pokretačka moć usmjerava na vertikalizaciju i oživljava sve što postoji, parafrazirajući tako lijepo egipatski naziv mr dvojakog značenja – “mjesto” ili “sredstvo uzdizanja”.

 http://nova-akropola.hr