Uzak pojas plodne egipatske ze­mlje presijeca veličanstvena rijeka koju su drevni Egipćani zvali jednostavno Iteru – Rijeka – što već samo po sebi nagovještava jedinstven značaj koji je imala, i još uvijek ima, za Egipat.

Još su stari antički pisci poput Strabona, Plutarha i Herodota u svojim knjigama poklanjali veliku pažnju moćnoj rijeci Nil.

Osim što je jedina velika svjetska rijeka koja teče “obr­nuto”, od juga prema sjeveru, Nil ima i druge osobitosti.

Tako vjetar nad Nilom puše uzvodno, što je omogućavalo jedrenje protiv struje.

Antički su pisci pokušavali otkriti zašto ta velika rijeka teče drugačije od ostalih, pokušavali su pronaći izvor Nila, te otkriti zašto je njegov vodostaj najveći upravo u doba kada sve ostale rijeke presušuju…

Čvor, simbol Hapija, predstavlja ujedi­njenje Gornjeg i Donjeg Egipta. Reljef iz hrama u Luksoru.

Stari se Egipćani nisu time zamarali jer je za njih Nil bio odraz nebeske rijeke koja putuje podzemnim i zemaljskim svijetom.

Izvor Nila bio je nebeski, kao i svega što postoji.

Hapi prinosi žrtvene ponude. Hram Ramzesa II. u Abidosu.

Bez Nila ne bi bilo ni Egipta, jer kao što je Herodot zapisao: “Egipat je dar Nila.”

Poplave koje su osiguravale bogate žetve počinjale su izla­skom Sirijusa na jutarnjem nebu za ljetnog suncostaja, nakon čega bi Nil plavio zemlju čitavih stotinu dana, donoseći joj plodnost.

Herodot kaže da su Egipćani ulagali manje napora od svih ostalih naroda u obrađivanje polja.

Kada bi se Nil povukao, kaže on, posijali bi sjeme, a potom pustili svinje da ga dobro ugaze; nakon toga trebalo je samo pričekati žetvu.

Samu poplavu nazivali su dolaskom Hapija.

Ali, nije sve bilo uvijek tako.

Ostalo je zabilježeno kako bi jednom u pet godina vodostaj Nila bio previsok, i sela bi bila uništena poplavom, ili pak prenizak, pa bi se zemlja pretvorila u prah prijeteći glađu.

Kada bi se netko od Egipćana ili stranaca utopio u rijeci, grad kraj kojega bi voda izbacila tijelo preuzimao je na sebe obavezu balzamirati utopljenika i sahraniti ga uz sve počasti u posvećenu grobnicu.

HAPI – BOG NILA

Neka je živ dobri Bog,
miljenik Nu(na)
Hapi, oče Bogova i Eneade

Početni stihovi iz Himne Nilu

Hapi je bio Nil, život, obnova.

Iako ne pripada niti jednoj eneadi bogova, nazivali su ga ocem bogova i povezivali s Nunom, primordijalnim vodama iz kojih je sve poteklo.

Ne postoji hram posvećen samom Hapiju, ali nema hrama u kojem ne postoji bar jedan prikaz ovog neobičnog božanstva ili simbola koji su s njim povezani, ili barem hijeroglif njegova imena ili njegov simbol čvora, veze koja ujedinjuje Gornji i Donji Egipat.

Pojavljuje se na skulpturama i reljefima iz najstarijih vremena, kao i na onima iz Nove države i ptolemejskog razdoblja.

Prikazivan je kao muško-žensko božanstvo, hermafrodit. Na njegovom svijetloplavom ili zelenom tijelu ističu se ispupčen trbuh i velike grudi, simboli plodnosti i njegove sposobnosti davanja i održavanja života.

Na glavi je nosio ili simbol go­rnjeg Egipta – papirus, ili Donjeg Egipta – lotos, te upletenu bradu.

Gotovo je uvijek prikazivan kako prinosi žrtvene ponude koje se sastoje od papirusa i lotosa i dvije vaze, ili pak kako prinosi žrtvu ljevanicu.

Upravo zbog te dvostrukosti na prikazima se često pojavljuju dva Hapija, jedan nasuprot drugome, kako vežu stabljike lotosa i papirusa u čvor hijeroglifom sema , simbolizirajući jedinstvo Gornjeg i Donjeg Egipta.

Ovaj hijeroglif nalazimo na svakom faraonskom prijestolju, kao i na prijestoljima svih bogova, što govori da se ne radi samo o povezanosti Gornjeg i Donjeg Egipta, nego o vertikalnoj vezi, onoj koja povezuje nebeski i zemaljski Egipat.

Zanimljivo je da se taj hijeroglif uvijek pojavljuje kada božanstvo sjedi na kvadratnom prijestolju.

Memnonovi kolosi. Simbol Hapija nalazi se na prijestoljima.

NILOMETAR

Od najdrevnijih vremena Egipćani su u sklopu hramova koji su se nalazili uz Nil gradili nilometre, odnosno “nadzorne” točke na kojima se mjerio vodostaj rijeke.

Najvažniji nilometri nalazili su se na otoku File, zatim u Edfuu, Esni, Kom Ombu i Denderi, premda je najpoznatiji onaj na otoku Elefantini pokraj Asuana.

Egipatski je kalendar bio zasnovan na ciklusima Nila, a sastojao se od dvanaest mjeseci po trideset dana, dalje podijeljenih u tri godišnja doba: akhet, sezona poplava, peret, sezona rasta, i shemu, sezona suše.

Egipćani su vjerovali da su bogovi Knum, Anquet i Satet čuvari izvora Nila, a da je Hapi zadužen za vode koje plave egipatsku zemlju svake godine.

U vrijeme poplava kipovi Hapija bili su nošeni gradovima i selima da bi mu ljudi mogli izraziti štovanje i prenositi svoje molitve, a na njemu posvećenim mjestima prinošene su mu žrtvene ­ponude.

NIL I EGIPATSKA KNJIGA MRTVIH

U godišnjim poplavama Nila Egipćani su vidjeli i pobjedu života nad smrti.

Ovdje moramo napomenuti da ti drevni ljudi nisu doživljavali fizičku smrt kao konačnu, već je za njih duša nastavljala put kroz drugi svijet.

Mit o Ozirisu spominje da je nakon smrti Ozirisa njegovo tijelo razbacano po cijelom Egiptu, a njegovo spolovilo palo je u rijeku Nil.

Zbog toga je božanstvo Hapi usko povezano s Ozirisom, snagom života koja se uvijek iznova obna­vlja.

Još je jedna sličnost između Hapija i Ozirisa.

Hapi, naime, postoji na tri razine kozmosa: nebeskoj, zemaljskoj i podzemnoj.

Oziris je kralj Egipta – onaj koji donosi zakone, uči ljude obradi zemlje, sudac je u tajanstvenom mraku podzemnog svijeta u dvorani dvostruke Maat, i konačno, solarno božanstvo – go­spodar predjela gdje borave besmrtnici.

Sva se egipatska božanstva nalaze u ne­pre­kidnoj promjeni; simbolizirajući različite snage, preuzimaju atribute drugih božanstava, što ponekad dje­luje zbunjujuće.

Ali prema vjerovanju starih Egipćana, sve se nalazi u procesu vječne mijene, nastajanja i preobrazbe, a najočitiji primjer toga bio je Nil – Hapi, otac bogova, otac svake kretnje, svakog puta, svake plovidbe.

Put je osnovna karekteristika egipatske kulture.

Ono što poznajemo kao “Egipatsku knjigu mrtvih”, zapravo je knjiga puta, dnevnik i savjeti za putovanje duše drugim svjetovima.

Ra, božanstvo Sunca, svake noći plovi noćnom barkom podzemnim Nilom i savladava golemog zmaja-zmi­ju Apepa, primoravajući ga da povrati vode Nila progutane u pokušaju da nasuče Raovu barku, da bi nakon toga prešao na dnevnu barku i nastavio svoj put preko nebesa…

Prikaz iz grobnice Nefertari u Dolini kraljica. Hapijevi simboli ucrtani su na prijestoljima božanstava.

U Papirusu Reinischu, “Knjizi mrtvih faraona Sesostrisa” koja se čuva u austrijskoj Nacionalnoj biblioteci, stoji sljedeće:

Zdravo da si,
Bože u vodama što si!
Dolazim tebi imajuć vodu!
Pijem vodu
što ravna je tvojemu djelu
pred velikim Bogom
kada mu dolazi Nil,
kada se bilje za njega rađa
i zelenilo za njega raste.
I Bogove obznanit treba
kad on se u miru pojavljuje!
Ne priječi Nilu da k meni dođe
da do zelenih dospijem polja!
Ja sam zanavijek
tvoj voljeni sin!

Kher ah’a je predio oko grada Heliopolisa, štovan kao završetak, kraj Nila.

Cijeli tok rijeke Nil zamišljen je kao zmija koja seže od prvog katarakta (Elefantine) do Kher ah’e na početku delte.

Egipćani su zapravo smatrali da je izvor Nila na otoku Elefantini, a njegov kraj u blizini Heliopolisa (egipatski Annu ili On) koji se nalazio u blizini današnjeg Kaira.

Znamo da tu započinje delta Nila, i kada faraon u prethodnom tekstu zaziva bogove Heliopolisa, znači da njegov put izlaska iz podzemlja na svjetlo dana ovdje završava, jer delta više nije Nil, ona simbolički predstavlja Sekhtet-Hetep, Poljane Mira, odnosno Sekhtet-Aaru, Poljane Trske, gdje bi pokojnik započinjao svoj novi nebeski život.

Nije slu­ča­j­no da i samo ime grada Heliopolisa, kako su ga nazivali Grci, znači Grad Sunca, mjesto štovanja Boga Sunca Ra, što u potpunosti odgo­vara mjestu izlaska duše na svjetlo dana, o čemu govori Knjiga mrtvih.

Delta Nila, prema analogiji odraza nebeskog Nila na zemaljski, odgovara području zvijezde Sirijus.

U Knjizi se razina Kher ah’a prikazuje pravokutnikom s vratima kroz koja duša treba proći.

Upravo je u Heliopolisu postojao kamen zvan Ben Benu na kojem se prema jednom prastarom predanju Sunce pojavilo u obličju Feniksa kojeg su Egipćani zvali Ben – duh, duša, svjetlo.

Tim se pojmom u davnini označavalo i piramide.

O ti razino u Kher ah’i što se od Busirida Nilu primiče!
Ti Nilu puštaš da dođe i žitom rađa
da bi ga usnama k’o jelo prinosili.
Ti božansku bozima žrtvu pružaš, a “žrtvu izlaženja” (posmrtnu žrtvu)
dusima i blaženim pokojnicima daješ.
U njoj (razini) se nalazi zmija kod izvorskih stijena
u Elefantini – kod izvora Nila.
Ona u vodama dolazi i ostaje u krugu Kher ah’e,
u društvu Bogova na vodama, do časa
njenog odlaženja u spokoj na Zapad.
O, Bogovi u Kher ah’i, družino božanska,
vaše mi vode otvorite!
Svoje mi prokope otvorite da doprem do vode i u njoj uživam.
Da jedem od Božjeg žita hranom se zasićujući.
Ustah ponosna srca ravan Bogu u Kher ah’i.
Neka mi prinesu žrtve. Ja sam Ozirisovom
snagom opskrbljen od koje odvojen biti neću!

U Egiptu postoji još jedno božanstvo koje se prikazivalo na sličan način kao Hapi.

Spominje se u drugoj verziji “Knjige mr­tvih”, u Papirusu Ani.

Pisar Ani, poistovjećen s Ozirisom, prepoznaje Duha Vječnih Voda, koji u ruci drži amblem dugovječnog života.

Te vječne vode nazivaju se još Nu, odno­sno Nun (izvorno Nn).

Premda se spominje da Hapi potječe iz Nuna (istovjetnog helenskom Oceanu koji okružuje svijet), moguće je da se zapravo radi o ovom božanstvu, jer Nun je simbol iskonskih životvornih voda koje su zasićene životvornom vatrom, a u kojima se odigralo cijepanje apsolutnog bića, inkarniranog u Atumu.

Njegovo ime doslovno znači “ne-postojanje”, ili “ne-stvar”, i u njemu se nalaze svi potencijali budućeg života.

Tek nakon toga slije­di stvaranje, ka­ko stoji za­pi­sa­no­ o Atumu u Tekstovima piramida (piramida Pepija II.):

On što se rodi u Nu(nu)
Kad još ne posta nebo,
Kad još ne posta zemlja.

Tako ponovno dolazimo do onoga što je rečeno na početku: Hapi je otac bogova.

Rođen prije svih ostalih, dok još niti nebo niti zemlja nisu bili stvoreni.

On je princip Oca-Majke, davanja i održavanja života.

Zbog toga je možda najbolji izraz za njega Sreća ili Onaj koji donosi sreću, kako su ga Egipćani i zvali.

On ima čudesnu sposobnost uspo­stavljanja veza, jer on je Put, u ovom životu i nakon njega.

On je na neki način ona najuzvišenija snaga ljubavi, koja ima potrebu davati se, neprekidno donoseći život u svim dimenzijama, ništa ne zadržavajući za sebe.

Nilu nije trebalo podizati hramove, on sam bio je najveći egipatski hram.

Autor: Daliborka Kiković

http://nova-akropola.hr