UVID U SEBE JE ISKRENOST PREMA SEBI

To omogućava sagledavanje psihološkog sljepila, ali sljepilo se time samo smanjuje – ne nestaje!

Da bi se čovjek u potpunosti oslobodio mehanicizma, potreban je višegodišnji napor, a on podrazumijeva ne samo povisivanja svjesnosti, već i jačanje volje i srca. Rad na sebi počinje od svjesnosti.

Svjesnost je moć promatranja.

Nije bitno što promatramo nego koliko istrajno promatram. Mogu promatrati svijet oko sebe, ili promatrati vlastite psihološke reakcije na taj isti svijet. Ako promatranje traje duži period – što je u početku nemoguće – počinjem primjećivati da mi vanjska zbivanja gotovo u potpunosti određuju unutrašnja raspoloženja; kao da su okolnosti daljinski upravljači koji mijenjaju programe na ekranu moje psihe.

U tom trenutku shvaćam da me nema.

Iz mene, na podražaj izvana, automatski isplivavaju mentalni, emocionalni ili ponašajni odrazi.

Kada je situacija napeta i ja sam napet, a kada prođe, napetost, ona se neko vrijeme, zbog inertnosti, zadrži, pa iščezne.

Kada me netko pohvali, osjećaj samozadovoljstva odmah se pojavi, a ako ta ista osoba, poslije pet minuta, kaže nešto suprotno, iz mene pokulja nezadovoljstvo.

Ako imam dovoljno hrabrosti da budem iskren pred sobom, primoran sam zaključiti  samo jedno: ja ne postojim.

Iza sve te mreže psiholoških reakcija nema nikog!

Kada sam ljut kažem da sam “ja ljut” – kao da sam baš to htio!?

Da ne bih primijetio da me nema, u sve što govorim ubacujem “ja”, a prisutnost prve osobne zamjenice u bilo kom kontekstu tješi me i sugerira da postojim jer “ja sam ljut”, “moje mišljenje”, “ja vjerujem” i tako dalje.

Nepoznati autor