Duboko u sebi, um je pun elektriciteta. Zato kompjutor može obavljati svoj posao, a katkad će to učiniti i bolje od ljudskog uma.

Um je samo biokompjutor.

On ima ta dva polariteta koji ga pokreću.

I zato nije problem u tome što vi katkad osjećate magične trenutke, a ponekad tamne.

Tama tamnih trenutaka bit će proporcionalna magičnosti magičnih trenutaka.

Dostignete li viši vrhunac pozitivnosti, dodirnut ćete i najniže dno vaše negativnosti.

Što je viša pozitivnost, bit će veća dubina negativnoga. I zato, što se više popnete, morat ćete dodirnuti dublji ponor.

To treba razumjeti: pokušate li ne dodirnuti niže stepenice, viši vrhunac će nestati. Tada se krećete ravnicom.

To su mnogi ljudi učinili: bojeći se dubina, promašili su vrhunce. No treba se izložiti opasnosti. 

Morate platiti za vrhunac, a cijenu plaćate svojom dubinom, svojim lošim trenucima. Ali vrijedi to učiniti.

Čak i jedan trenutak na vrhu, magični trenutak, vrijedan je cijelog života u najmračnijim dubinama.

Možete li za tren dotaknuti nebo, bit ćete spremni proživjeti cijelu vječnost u paklu.

A to su uvijek proporcionalne stvari, pola – pola, pedeset – pedeset.