Upisao:

mlabos

28. rujna 2018.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

822

PUTA

UM I PRIRODA UMA

Vezani članci

Prvi je uobičajeni um, na tibetanskom zvan sem. Jedan učitelj ga definira:"Onaj koji posjeduje svijest o razlikama, onaj koji posjeduje osjećaj dvojnosti - koji grabi i odbacuje nešto izvanjsko - to je um.

Miran revolucionaran pokret budizma jest da su život i smrt u umu, i nigdje drugdje.

Um je otkriven kao sveopći temelj iskustva - stvoritelj sreće stvoritelj patnje, stvoritelj onoga što zovemo život i što zovemo smrt.

Ima mnogo gledišta o umu, ali se dva ističu:

Prvi je uobičajeni um, na tibetanskom zvan sem.

Jedan učitelj ga definira:"Onaj koji posjeduje svijest o razlikama, onaj koji posjeduje osjećaj dvojnosti - koji grabi i odbacuje nešto izvanjsko - to je um.

U osnovi to je onaj koji se može spojiti s nekim „drugim"- sa svakim „nečim" koje je zapaženo kao različito od promatrača.

Sem je nestalan, zdvojan, misleni um koji jedino može djelovati u odnosu na projicirano i pogrešno shvaćeno gledište u svezi s izvanjskim.

Znači, sem je um koji misli, smišlja, želi, podešava, koji se rasplamsa u bijes, koji stvara i prepušta se lošim navikama u valovima negativnih osjećaja i misli, koji mora ići dalje i dalje dokazujući, vrednujući, i potvrđujući njegovo "postojanje", dijeleći, planirajući i učvršćujući iskustvo. Uobičajeni je um neprestano promjenljiv i bespomoćna žrtva vanjskih utjecaja, naviknut nesklonosti i uvjetovanosti.

Učitelji uspoređuju sem s plamenom svijeće na otvorenom ulazu u kuću, povredivim od svih vjetrova i okolnosti.

Promatran iz jednog ugla, sem je lepršav, kolebljiv, pohlepan, i beskrajno vodeći brigu o tuđim poslovima; njegova se energija troši prema vani.

Ponekad o njemu mislim kao o meksikanskom „skačućem" grahu, ili kao o majmunu koji neumorno preskače s grane na granu drveta.

Ipak, promatran na drugi način, uobičajeni um ima lažnu, glupu postojanost, samodopadnu i samozaštitničku ustrajnost, kamenu sličnu mirnoću ukorijenjenih navika.

Sem je prepreden kao prevarantski političar, sumnjičav, nepovjerljiv, stručnjak u lukavstvu i prijevari, „izumitelj" - Jamyang Khventse je napisao, ,,u igrama prijevare".

Unutar iskustva tog kaotičnog, zbunjenog, nediscipliniranog, i ponavljajućeg sema, tog uobičajenog uma, mi, uvijek iznova, prolazimo promjenu i smrt.

A onda postoji prava priroda uma, njegova najdublja bit, koja je apsolutno i zauvijek netaknuta promjenom ili smrću.

Sada je prikriven unutar našeg vlastitoga uma, naš sem, omotan i zasjenjen mentalnom jurnjavom naših misli i osjećaja.

Upravo kao što oblaci mogu biti pomaknuti žestokim udarcem vjetra i otkriti sjajno sunce i široko - otvoreno nebo, isto tako, pod izvjesnim posebnim okolnostima, izvjesno nadahnuće može nam razotkriti letimično pojavljivanje te prirode uma.

Ti letimični odsjaji imaju mnogo dubina i stupnjeva, i svaki od njih će dati nešto svjetla razumijevanju, smislu i slobodi.

To je zbog toga jer je priroda uma, sama, prava jezgra razumijevanja.

Na tibetanskom ju zovemo Rigpa, praiskonska, čista svjesnost koja je istodobno inteligentna, spoznajna, svjetlo - zračeća i uvijek budna.

Moglo bi se reći da je znanje o znanju od sebe.

Nemojte pogrešno zamišljati da je priroda uma isključivo samo u našem umu.

U stvari, ona je priroda svega.

Nikada se ne bi moglo kazati da je ostvarenje prirode uma, ostvarenje prirode svih stvari.

Sveci i mistici kroz povijest su ukrasili svoja duhovna ostvarenja različitim imenima i dali im različita obličja i tumačenja, ali ono što su svi u osnovi iskusili jest bitnost prirode uma.

Kršćani i Židovi to zovu „Bog"; Hindusi to zovu „Jastvo", „Shiva", „Brahman" i „Vishnu"; Sufi mistično zovu „Skrivena bit"; a Budisti „Budina priroda".

U srži svih religija je čvrsto uvjerenje da postoji temeljna istina, i da je ovaj život posvećena prilika da ju odvijamo i ostvarimo.

Kada kažemo Buda, mi naravno mislimo na indijskog princa Gautama Siddhartu koji je dosegnuo prosvjetljenje u šestom stoljeću prije nove ere, koji je poučavao duhovni put slijeđen milijunima diljem Azije, danas poznat kao Budizam.

Buda, ipak ima mnogo dublje značenje.

To znači osoba, bilo koja, koja se potpuno osvijestila iz neznanja i otvorila njegovoj ili njezinoj beskrajnoj skrivenoj mogućnosti mudrosti.

Buda je onaj koji je priveo do konačnog kraja patnju i razočaranje, i pronašao besmrtnu sreću i spokojnost.

Ali za mnoge od nas u ovom stoljeću sumnje, to se stanje pričinja kao mašta ili san, ili jedno postignuće daleko izvan naših mogućnosti.

Važno se uvijek sjećati da je Buda bio ljudsko biće, kao vi ili ja.

Nikada nije tvrdio o sebi da je božanstvo, samo je znao da je imao Budinu prirodu, sjeme prosvjetljenja, i da ju svatko drugi također ima.

Budina priroda je jednostavno pravo svakog ljudskog bića stečeno rođenjem, i ja uvijek govorim - „Naša Budina priroda je jednako dobra kao bilo kojeg Bude Budina priroda".

To je dobra vijest koju nam je Buda donio iz svog prosvjetljenja u Bodhfayi, i koju mnogi smatraju toliko nadahnjujućom.

Njegova poruka - da je prosvjetljenje unutar dosegnuća svih - nudi strahovitu nadu.

Kroz duhovnu praksu, mi možemo također postati osviješteni.

Da to nije istina, nebrojeno osoba sve do današnjih dana ne bi postali prosvijetljeni.

Priča se da kada je Buda dosegnuo prosvjetljenje, sve što je htio učiniti bilo je pokazati nama ostalima prirodu uma i potpuno podijeli što je ostvario.

Ali je također uvidio, tugom i beskrajnim suosjećanjem, kako će teško nama biti razumjeti.

Čak iako imamo istu unutarnju prirodu kao Buda, mi je nismo prepoznali jer je toliko ograđena i sakrivena u našem vlastitom uobičajenom umu.

Zamislite jednu praznu vazu.

Prostor unutra je sasvim isti kao prostor izvana.

Samo ih krhki zidovi vaze dijele jednog od drugog.

Naš Buda um je sadržan unutar zidova našeg uobičajenog uma.

Ali kada postanemo prosvijetljeni, to je kao da se vaza razmrska u komadiće.

„Unutarnji" prostor se trenutačno stapa s „vanjskim" prostorom.

Tamo i tada jasno spoznamo da oni nikada nisu bili odvojeni ili različiti; uvijek su bili jedno.