UČENJE O BOLI

Patiš.

Nikakav zao udes nije snašao nikoga koga voliš, nikoga od tvojih bliskih: rođaka i prijatelja.

Nikakva pijetnja ne visi ni nad čijom glavom.

Dan je lijep, sunčan, zrak ugodan, blag.

Ti patiš: ne zbog drugih, dakle, već zbog sebe - i propuštaš ljepotu dana, dan za danom!

Ljubavna bol ti razdire grudi, strah od samoće, starosti i stotinu drugih lica nesigurnosti – paraliziraju svijest. Nitko ne stoji na putu tvoje ljubavi, nitko je ne brani, nitko tvoju svijest ne ograničava - do ti sam.

Stvarnih prepreka nema.

Tvoj bol raste: postaje velik kao kuća, kao ulica i grad u kome živiš, kao svijet...

Iz kuće možeš otići, iz grada možeš pobjeći, iz ove zemlje preseliti u neku drugu...

Pa i s ovog svijeta ćeš jednom otići - voljom svojom ili Svevišnjeg...

Ali tvoja bol ne zna za granice: ona raste do kozmičkih razmjera!

Omađijan, hipnotički zagledan u virove svoje patnje, opsesivno okrenut samo sebi i svojoj boli - propuštaš da vidiš čitav Svijet!

Tvoja bol ti zaklanja sav vidik.

Kao kad stojiš pred crnom školskom pločom, nemoćan da riješiš problem koji ti je upravo zadat.

Tu ti je, pred nosom: i problem i rješenje.

Rješenje do koga bi lako došao kod kuće, ili tamo iz školske klupe - samo što dalje od crne ploče!

A iz zadnjih klupa već se čuje smijeh: isprva tih, pa sve glasniji...

I što je onda tvoj bol? - Ploča za smijanje!

Uzmeš kredu i sa par brzih poteza na ploči tvoje boli nacrtaš djedicu sa velikim polukružnim osmijehom od jednog do drugog uha - i neće biti nikog tko se neće zajedno sa tobom nasmijati i od srca ti pružiti ruku.

Moja bol - Tvoja bol
ima li razlike?
Svi bambusi se isto
njišu na vjetru:
bara im je zajednički dom.
Ako se neki i slomi
hoće li to zaustaviti druge?