/Što kaže znanstvena psihologija/

Kad nekoga izgubite, bilo stvarno (smrću), bilo prekidom veze, žalovanje je normalno i nužno. Iako nije ugodno, to je proces čiji izostanak može imati ozbiljne posljedice, bez žalovanja/tugovanja nemoguće se oporaviti. Žalovanje je način da se suočimo s gubitkom i da ga prebrodimo. Ako osoba živi kao da nije doživjela gubitak i ako se njime ne suoči, najčešće će je on "pregaziti" poput brzog vlaka. Dobrobiti žalovanja i jesu upravo u tome što je to proces, dakle, on traje i omogućuje nam da se polako, u skladu s našim mogućnostima, suočavamo s preživljenim događajem i njegovim posljedicama. 

Ovisno o tome koliko smo bili vezani uz osobu koju smo izgubili te kakve su posljedice na naš život, te ovisno o individualnim karakteristikama osobe koja tuguje, žalovanje se razlikuje načinom, intenzitetom i trajanjem.

Nema puno recepata za tugovanje, osim da nije dobro negirati gubitak, da treba što više postupati intuitivno, slušati svoje tijelo i um, izbjegavati samoću i besposlenost, te se, što je moguće više okružiti dragim ljudima, onima u koje imamo povjerenje, koji nas vesele i pred kojima možemo biti iskreni.

U slučaju da mislimo kako naše tugovanje ili tugovanje osobe iz naše okoline traje predugo ili ugrožava njeno psihičko ili fizičko zdravlje (a možda i život), svakako treba potražiti stručnu pomoć. 

Rezultati nekoliko znanstvenih istraživanja pokazali su koliko traje i kako se odvija tzv. normalno žalovanje, pa će vam ovi podaci vjerojatno pomoći kako biste procijenili kad je žalovanje pretjerano, a to znači i daje potreba stručna pomoć.

Svako žalovanje koje intenzitetom, načinom i trajanjem značajno odstupa od prosjeka je potencijalno opasno za zdravlje i život i takvu osobu treba pažljivo motriti netko blizak, kako bi se na vrijeme potražila pomoć. 

Stručnjaci su zaključili kako se žalovanje sastoji do 5 faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Nekoliko novijih istraživanja na uzorku ispitanika koji su izgubili blisku osobu zbog bolesti sa smrtnim ishodom ili zbog drugih prirodnih uzroka, pokazalo je da je prihvaćanje proces koji obično završava u vremenu do 2 godine nakon smrti.

Neke smrti nikad se ne prebole do kraja, ali 2 godine su vrijeme u kojem bi osoba trebala naći način da život svede na podnošljiv i prihvatljiv ritam, u kojemu ima prostora i za veselje, i nevažne brige i sve ostale gluposti/sitnice/užitke koji čine tzv. normalni život. 

Nevjerica se smanjuje otprilike mjesec dana nakon gubitka, a intenzitet plača i intenzivne tuge konstantno se počinje smanjivati otprilike 4 mjeseca nakon gubitka. Ljutnja opada nakon 5 mjeseci, a depresija obično ne traje kraće od 6 mjeseci. 

Istraživanje također pokazuje, što je očekivano, da nije svejedno koga ste izgubili, pa tako roditelji najviše pate nakon gubitka djeteta.

Kako liječnici kod bolesti sa smrtnim ishodom koje traju neko vrijeme obično znaju procijeniti kada će smrt nastupiti, pokazalo se korisnim da se o tome obavijeste bliske osobe. Naime, kad su članovi obitelji i druge bliske osobe 6 mjeseci unaprijed znale da će smrt vjerojatni uslijediti, tugovanje se pokazalo manje intenzivnim i kraćim, jer su se osobe djelomično pripremile na smrt, te su se najčešće imale priliku oprostiti s dragom osobom, što je vrlo važno. 

Bez obzira na to način i vrstu gubitka, ako se i 6 mjeseci nakon gubitka osoba ne može uključiti u tzv. normalni život u smislu da obavlja makar minimum dnevnih aktivnosti, te ako često plače, posebice glasno, ako ne spava, ima suicidalne namjere ili je u kliničkoj depresiji, stručna pomoć je nužna i hitna. To ne znači da je osoba luda ili nesposobna, nego da si nije sam u stanju pomoći, te da si ugrožava zdravlje i možda život. 

  

Ovdje su navedene značajke normalnog tugovanja koje se javlja nakon svih prelomnih događaja u našem životu, svih gubitaka (smrti, pobačaja, rastave, napuštanja partnera, gubitka organa, zdravlja, posla, materijalnih dobara itd.). Dakako, žalovanje je najizraženije nakon smrti nama značajnih osoba.

Svaki od nas je jedinstveno biće s posebnim doživljavanjem svijeta i gubitaka kao i sa sebi svojstvenim prolaženjem kroz proces žalovanja i psihosocijalni prijelaz.

Opise žalovanja nalazimo u autora kršćanskog i psihodinamskog svjetonazora i njihova su zapažanja i stanovišta gotovo istovjetna.

Opisi se žalovanja razlikuju od autora do autora u konceptu faza, etapa, stadija i njihovom razvrstavanju obzirom na prateće znakove.
S tugovanjem se srećemo već od najranijeg djetinjstva pri napuštanju (majke) i gubicima koji su u odrastanju i tijekom života neminovni, a žalovanje je najupečatljivije nakon gubitka za nas značajne osobe (smrt).

Gubitak je događaj koji onemogućuje stalni pristup nama značajnoj osobi (smrt, rastava, nestanak osobe, prekid prijateljstva, prostorna udaljenost) uz koju smo "posebno" emocionalno vezani pa stoga pokreće u nama sustav privrženosti, odanosti, prianjanja i s njim povezan osjećaj gubitka sigurnosti i tugovanje (separacijska žalost).

Žalovanje je strogo individualni proces i možemo ga promatrati na više razina: kroz emocionalno doživljavanje, spoznajnu komponentu, interpersonalne odnose - ponašanje (identitet ) itd.

Shucher i Zisook opisuju tri stadija, a Monbourqette govori o osam etapa sa pratećim emocionalnim i spoznajnim promjenama, uključujući opraštanje, na koje on stavlja naglasak, kao i na završne rituale žalovanja. Više autora koristi koncept faza žalovanja, a među njima i Bowlby.

Faze žalovanja po Bowlby- u

Bowlby opisuje četiri faze:

Prva faza - reakcija mrtvila i zaprepaštenja

Prva faza - obilježava je reakcija mrtvila i zaprepaštenja uz nemogućnost prihvaćanja gubitka.

Osoba obavlja radnje i kreće se automatski ispunjena strepnjom i napetosti. Neželjenu mirnoću prekida prsnuće snažnih emocija: panike, ljutnje, iznenadnog dobrog raspoloženja (paradoksalna euforija).

Druga faza - čežnja i potraga za "izgubljenom" osobom

Druga faza - ožalošćeni je ispunjen čežnjom i potragom za "izgubljenom" osobom. Potraga uključuje intenzivne misli na "izgubljenu" osobu i usmjeravanje pažnje prema svakom znaku koji bi je mogao otkriti.

Javlja se ljutnja kao izraz razočaranja zbog neuspješne potrage. Potraga i čežnja za umrlim jaka je prvih dana, tjedana i mjeseci i postupno se smanjuje; sastavnica je procesa žalovanja - podsjeća na potragu i čežnju djeteta za majkom koja je otišla.

Bolna čežnja za umrlim, s druge strane, odraz je nevjerovanja da se gubitak dogodio i nagonske potrebe za uspostavljanjem ponovne veze.

Unutar nekoliko sati ili dana zapaža se realnost gubitka (naravno vrijeme je ovdje relativan pojam, jer se radi o individualnom doživljaju) praćena jakom boli i jecanjem, nemirom, nesanicom, zaokupljenošću mislima na umrlog i osjećajem njegove prisutnosti.

To je stanje neobično bolnog i snažnog čuvstvenog proživljavanja praćeno tjeskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuživanjem, razočaranjem; ima svrhu vraćanja izgubljene osobe.

Ispod svih tih čuvstva leži duboka tuga i spoznaja da susret nije moguć. U literaturi se ističe i značenje ljutnje u prvim fazama žalovanja - ljutnju na umrlog, jer nas je napustio, ljutnju prema okolini i "odgovornima" za smrt i ljutnju često usmjerenu prema sebi zbog mogućih propusta.

Treća faza - dezorganizacije, očaja i gubitka nade u povratak

Treća je faza dezorganizacije, očaja i gubitka nade u povratak. Gubitak se postepeno raspoznaje, priznaje i prihvaća kao stvaran i trajan. Dolazi se do spoznaje da se život mora oblikovati na novi način.

U tom vremenu osoba može zapadati u faze potištenosti i bezvoljnosti svjesna da je stari način djelovanja, razmišljanja i osjećanja nedjelotvoran i da ga treba odbaciti. Ukoliko proces žalovanja teče normalno slijedi četvrta faza.

Četvrta faza reintegracije

Četvrta faza reintegracije, prihvaćanja realnosti i kretanja prema naprijed, razmatranja i prihvaćanja novih situacija i izazova te pronalaženje načina za njihovo ostvarenje.

To podrazumijeva drugačije doživljavanje sebe kao osobe, prihvaćanje novih uloga i novog načina gledanja na proživljeno bolno iskustvo kao i na život i svijet u cjelini.

Reintegracija je završetak procesa žalovanja i/ili psihosocijalnog prijelaza u cjelini koji omogućuje ostvarivanje novih emocionalnih veza. To znači da umrlom ostaje pripadajuće mjesto u našem srcu, no ostavljeno je dovoljno prostora za ostvarivanje jednako vrijedne veze s drugom osobom.

Bowlby kao i većina autora smatraju da ožalošćeni mora proći kroz sve faze žalovanja koje nisu strogo odijeljene, ne moraju dolaziti u strogom slijedu, već prelaze jedna u drugu, prelijevaju se i/ili preklapaju kako bi žalovanje bilo razriješeno i završeno.

Tugovanje i prianjanje po Bowlby - u

U razumijevanju gubitaka i žalovanja nezaobilazna je teorija prianjanja (Attachmenta) po Bowlby-u.

On smatra da ljudsko biće ima prirođenu potrebu za stvaranjem čvrstih veza s osobama koje pružaju osjećaj zaštite i sigurnosti i koje su za njega emocionalno značajne. U stanjima prekida ili prijetnje prekida tih veza i nemogućnosti da se one nanovo ostvare, dolazi do jakih emocionalnih reakcija i potrage za objektom.

Bowlby smatra da uspostavljena veza i prianjanje uz značajnu osobu proističe iz naše potrebe za sigurnošću i zaštitom. Ta se veza uspostavlja po rođenju i razvija u odnosu s majkom, a potom s drugim za nas značajnim osobama (ocem, braćom, sestrama, partnerom) održava se i traje tijekom cijelog života.

Bowlby potrebu za prianjanjem razlučuje od potrebe za hranom i seksom, koje također zadovoljavamo u odnosu s drugim. I premda se uspostavljene veze tijekom razvoja preoblikuju u skladu s dobi i psihičkim razvojem osobe, postupno se udaljavamo i napuštamo osobe uz koje smo posebno vezani (majka, otac, braća), ali im se uvijek nanovo vraćamo u potrebi za podrškom i sigurnošću.

Napuštanjem veze i prianjanja uz značajne osobe tijekom odrastanja proživljavamo neophodne gubitke, koje moramo odtugovati. U

koliko osoba uz koju prianjamo i na nju smo se vezali (majka, otac - kasnije partner) "nestane", napusti nas ili postoji prijetnja napuštanja mi reagiramo jakim strahom i protestom, jer roditelj predstavlja sigurno utočište od kojeg se može udaljavati, istraživati svijet i vraćati mu se.

Na tom primitivnom odnosu stvara se i oblikuje sposobnost za uspostavljanje i očuvanje veza u našem kasnijem životu (partner, djeca, prijatelji itd).

Ovdje ne možemo zaobići zapažanja Erika Eriksona o značenju uspostavljenog odnosa majka - dijete, na kojem se temelji bazično povjerenje koje nam omogućava da sebe doživljavamo kao dobre osobe vrijedne ljubavi; sposobne da sebi pomognu i vrijedne tuđe pomoći u teškim životnim situacijama.

Ukoliko se majka i dijete dobro ne "uklapaju" njihov odnos će obilježavati labava veza ili veza ispunjena strahom, što utječe na prirodu žalovanja.

Rane gubitke (napuštanja majke) doživljavamo poput smrti. Iskustvo biti "ostavljen" (od majke) u ranom djetinjstvu, možemo iskrivljeno doživjeti kao potpuno napuštanje jer smo loši i nevoljeni, na što odgovaramo bespomoćnošću, krivnjom, bijesom, strahom i užasom.

Djeca mogu tugovati, ali ne na način da u potpunosti razrade gubitak. Stoga će rani gubitci utjecati na način žalovanja prilikom kasnijih gubitaka i otežati prevladavanje odvajanja i gubitka.

Bowlby opisuje paradoksalnu reakciju na napuštanje voljene osobe. S jedne je strane napuštanje praćeno bolom i beznadnom čežnjom, a s druge nevjericom i nadom da sve može biti dobro - s neodoljivim porivom potrage za izgubljenom osobom.

Gubitkom voljene osobe ponavljamo reakciju ranog djetinjstva. Dijete koje je majka napustila nijekat će njezin odlazak, tragati za njom u istom smislu kao što mi odrasli ostavljeni i lišeni voljene osobe tragamo za umrlim i nestalim, onim koji nas je napustio.

Potraga može biti nesvjesna, ispoljena kao nemir i besciljna aktivnost. U toj čežnji i potrazi za umrlim - nestalim, možemo ga dozivati, čuti njegovo dozivanje i korake, osjećati njihovu blizinu ili ih susretati u snovima.

Konačnost gubitka pokušavamo nijekati u fantaziji i snovima koji obnavljaju naše rane, strahove od napuštanja i pokreću naš osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti. Bowlbyjeva teorija attachmenta kao instinkta objašnjava univerzalnost rastužujućeg - bolnog odgovora na odvajanje od objekta prianjanja; objašnjava reakciju odrasle osobe na gubitak i odstupanja od normalnog žalovanja.

Znaci normalnog žalovanja prema Wordenu

Proces žalovanja možemo promatrati na više razina: kroz emocionalno doživljavanje, spoznajnu komponentu, interpersonalne odnose - ponašanje; odrednice žalovanja, zadatke žalovanja i/ili psihosocijalni prijelaz i identitet.

Emocionalni znaci

Šok.

Prvi odgovor na smrt ili gubitak je šok - emocionalna stještenost ili umrtvljenost, često stanje slično snu ili pak ponašanje koje se doimlje suviše normalnim, u odnosu na veličinu gubitka.

Šok je uvijek izražen kod nagle i neočekivane smrti, no može se javiti i kod očekivane smrti.

Umrtvljenje je obrana od navale bolnih osjećanja, čije bi svjesno doživljavanje i preplavljivanje duševnog života bolnim osjećanjima onemogućilo djelotvorno funkcioniranje ožalošćenog.

Umrtvljenje kao i nevjerica zaštićuju osobu od naglog sučeljavanja s gubitkom.

Čeznuće i osamljivanje.

Čeznuće za osobom koja nas je napustila je izraženije kod udovica. Jenjavanje čeznuća znak je da je tugovanje pri kraju. Osamljivanje prati čežnja, potraga za izgubljenim objektom i žaljenje. Ponekad tugu prati i žaljenje za izgubljenom ulogom (npr. žene direktora, majke, ulogom njegovateljice).

Žalost i plač uobičajeni su znaci žalovanja.

Bolnost doživljavanja može pratiti nekontrolirani plač - a to može potrajati danima ili tjednima, a i mjesecima.

Ljutnja.

Nakon smrti ili napuštanja za nas značajne osobe naše doživljavanje prati srdžba - ljutnja, ponekad i mržnja (kod rastave), dok su ogorčenje, osjećaj napuštenosti i prevarenosti (rastava) više ili manje izraženi. Ljutnja može biti prepoznata i/ili neprepoznata. Ukoliko ljutnja nije prepoznata niti priznata može voditi kompliciranom žalovanju.

Ljutnja se često premješta na drugu osobu, koja se okrivljuje za smrt (liječnik, prijatelj, član porodice, njegovatelj).

Ukoliko se ljutnja okrene prema sebi vodi u depresiju, autodestruktivno ponašanje - samoubojstvo.

Anksioznost i strah.

Mogu se pojavljivati kao panični napadaji ili kao stalno prisutna tjeskoba, nesigurnost, nemir, bespomoćnost i strah od vlastite smrt; a može prerasti u fobiju. Tugovanje često prati anksioznost, zbunjenost i strahovi za naš budući život ili život obitelji.

Krivnja i samooptuživanje su prisutni gotovo redovito kod preživjelih - prekomjerno izraženi ukazuju na komplicirano žalovanje. Čest je osjećaj krivnje u preživjelog, osjeća se iracionalno odgovornim za smrt - zato što on živi. Krivnja je česta u osobe, koja napušta partnera i ponekad u napuštenog (rastava).

Susrećemo se i s kajanjem bez obzira kakav su život partneri provodili, uz razmišljanje da se neće moći živjeti zdravo i sretno bez partnera, kao i žaljenje za propuštenim prilikama jer se zajednički život mogao provesti ispunjenje.

Osamljenost je naročito izražena u osoba koje su izgubile partnera s kojim su bile prisne i živjele dugo godina.

Umor je ponekad izražen u obliku apatije ili malaksalosti što teže podnose aktivne osobe.

Bespomoćnost je prisutna u ranoj fazi tugovanja i povezana je s tjeskobom.

Olakšanje se javlja nakon smrti teško oboljele osobe, dugotrajnog bolovanja i bolnog umiranja. Vrlo često je praćeno sa osjećajem krivnje - premda je u osnovi pozitivan znak. Ukoliko bolna osjećanja traju dulje vremena ili su prekomjerno izražena mogu naviještati komplicirano žalovanje. Simptomi su često praćeni nekontroliranim plačem.

Tjelesni simptomi

Prate akutnu fazu tugovanja i igraju značajnu ulogu, no mogu se previdjeti ili iščitati kao tjelesno oboljenje. To su najčešće senzacije i bolovi sa strane srca, prsišta, probavnog sustava, disanja, opća tjelesna slabost, preosjetljivost na zvuk, glavobolja.

Kognitivni znaci

 U ranoj fazi žalovanja preplavljeni smo mislima povezanim s osobom koja nas je napustila: misli mogu pokrenuti bolna osjećanja, pojačati tjeskobu i potištenost - voditi prema depresiji.

Nevjerica i nijekanje da se smrt dogodila naročito je izražena kod nagle i neočekivane smrti. To je obrambeni mehanizam koji štiti osobu od sučeljavanja s gubitkom.

Potiskivanje bolnih osjećaja omogućuje, odgađanje bolnog iskustva tuge, do podesnog momenta i odgovarajućih okolnosti.

Tom sposobnosti kontrole osjećaja osoba uspijeva funkcionirati na poslu, štiti bližnje od svoje patnje i izbjegava nelagodni položaj u okolini.

Misaonom - intelektualnom obradom bolnog iskustva (racionalizacija, intelektualizacija) promatramo nastalu situaciju iz drugog motrišta i preoblikujemo istinu koja nas je pogodila -olakšavajući sebi bolno iskustvo.

Konfuzija. Kao znak emocionalnog prodora može doći do osjećaja konfuzije različitog stupnja (pretežno kod rastave) dekoncentracije i rastresenosti, nedostatka jasnoće i nesuvislog ponašanja.

Zbog preplavljenosti osjećajima osoba ima osjećaj bespomoćnosti i gubitka kontrole nad vlastitim životom. Nakon bolnog gubitka, misli postaju smetene, postoje poteškoće usredotočenja, zaboravnost - izgubljenost - u prostoru i mislima (odsutnost u razgovoru ).

Zaokupljenost u mislima osobom koja nas je napustila i okolnostima koje su pratile smrt - odlazak. U skupinu znakova ide i nametanje misli i slika (kao u filmu) o zajedničkom životu, razmatranje što se sve zajednički proživjelo.

Za umrlim prevladavaju lijepa sjećanja (idealizacija) za razliku od rastave kada prevladava ogorčenje i okrivljavanje partnera. Na početku žalovanja, ožalošćeni smatraju da su gubitkom voljene osobe zauvijek lišeni sreće i svakog zadovoljstva u životu.

Osjećaj prisutnosti osobe u neposrednoj okolini, kratkotrajno - halucinantno - čujenje i dozivanja umrlog, "čujenje" isječaka govora, krivo prepoznavanje umrlog na ulici (naročito neposredno nakon smrti).

Ta doživljavanja ožalošćeni prepoznaju kao nerealna i ona imaju značenje utjehe, a mogu se protumačiti i kao metapsihološki fenomeni. Zbog povezanost misli i osjećaja, preokupacije umrlim mogu pokrenuti tjeskobu, jaku tugu i depresiju.

Ponašanje

Poremećaji spavanja mogu ukazivati i na depresiju i/ili simboliziraju separacione strahove i strah od smrti. Mogu biti privremeni, prolazni i dugotrajni.

Poremećaji apetita: gladovanje ili prekomjerno uzimanje hrane.

Misaona odsutnost. Ponašanje je obilježeno nesvjesnim djelovanjem. Ožalošćeni se može naći u nezgodnoj situaciji ili si nanijeti nehotičnu ozljedu.

Povlačenje iz društva. Izbjegavaju se susreti s prijateljima i gubi interes za vanjski svijet.

Izbjegavanje određenih podražaja koji pokreću bolne osjećaje gubitka (susreta, razgovora, predmeta, mjesta).

Snovi su ispunjeni tjeskobom različitog stupnja (noćne more) i/ili su utješni jer nose u sebi ispunjenje želja (prisutnost partnera - često nakon razvoda).

Izbjegavanje podsjetnika, predmeta, slika, mjesta i osoba, susret ili dodir s kojima može biti otponac bolnih osjećaja i navale tuge.

Potraga. Tragamo za osobom koja nas je napustila dozivajući je imenom, telefonom ili je tražimo na poznatim mjestima.

Uzdisaji, nemir. Uzdisanje je odterećenje od pritiska tuge.

Pretjerana aktivnost i zaokupljenost raznim poslovima omogućuje bijeg od patnje - bijeg od tugovanja.

Plač i suze imaju ozdravljujuće djelovanje ne samo radi psihičkog rasterećenja već i fiziološkog izlučivanja toksina stvorenih stresom.

Posjećivanje mjesta i nošenje predmeta koji su pripadali umrlom, imaju u pozadini ponašanja strah od gubitka sjećanja na umrlog.

Čuvanje predmeta - uspomena koji su pripadali pokojniku (komadi odjeće, slike, knjige i drugo).

Popuštanje užicima: unutarnja potreba za sigurnošću i zaštitom, koje je pružala za nas značajna "odsutna" osoba može se u pretvoriti u prekomjernu potrebu za hranom ili alkoholom i postupno prerasti u bolest ovisnosti (o alkoholu, hrani, drogi, tabletama, prisilnom seksu i ulaženju u novu vezu) što se češće sreće u ostavljenih žena s graničnom i ovisnom strukturom osobnosti.