PROČITANO

875

PUTA

TU GDJE JE LOMAČA GORJELA

Vezani članci

I nije bit u tomu da su nam neki ljudi nekada davno donijeli istinu, da su se žrtvovali za nju da bismo mi živjeli u svjetlu znanja. Kao što nikakav Isus nije umro na križu da bi mi bili spašeni. Tako ni Giordano ni drugi heretici nisu gorjeli na lomači da bi mi živjeli u boljem svijetu. Oni su samo prototipovi onoga što svatko za sebe na svoj način u svojim okolnostima mora napraviti.

Tribute to Giordano Bruno
-Tu gdje je lomača gorjela-

Zimsko poslijepodne, sunce upravo zalazi na malom rimskom trgu Campo de' Fiori.

Smeće ostalo od tržnice otežava prilaz jednom od najljepših kipova u vječnom gradu.

Podignut na visokom postolju, ne gleda prema nebu, već dolje prema zemlji, i odiše izrazitom snagom i istovremenom pripadnošću i nepripadnošću onomu što ga okružuje.

I ako želite, možete susresti njegov pogled, samo morate podići svoj pogled uvis.

Prije nekoliko stoljeća, sličnog zimskog dana Giordani Bruni izrečena je smrtna presuda nakon sedam godina tamnice i uskoro je njegovo tijelo spaljeno na tom istom cvjetnom trgu.

A odsjaj njegova duha kao da je uhvaćen i otjelotvoren u tom kipu.I onima koji ga po principu rezonancije i univerzalnih vibracijskih zakona mogu osjetiti, privlačniji je od mnoge raskošne kiparske ljepote koja se obilato susreće gotovo u svakom kutu Rima.

Giordano nije ostavio iza sebe neki posebno uobličeni filozofski sustav, niti jednadžbu koja objašnjava neku pojavu u svemiru, neki fizikalni zakon - on je samo mislio „svojom glavom“.

I shvatio je neke stvari.

I uglavnom zato je bio osuđen.

On se usudio živjeti svoj život, misliti i govoriti ono što je mislio.

I pristao je i umrijeti, čini se bez straha.

Kakav život, takva i smrt.

Jer i nije renesansa toliko važna zbog obnove nekog svjetonazora i stvaranja nove slike svijeta koja će opet biti zamijenjena nekom novijom, nego je više važna zbog primjera individuacije i oslobađanja uma, odvažnog koraka vraćanja čovjeka čovjeku.

Nisu bitne različite okolnosti, ni povijesno razdoblje, nego ono univerzalno i esencijalno, a to je poruka o slobodi stvaranja vlastitog pogleda na život i autentičnog življenja iz prve ruke, što znači oslobađanja nametnutih kulturnih, vjerskih i znanstvenih obrazaca.Time zrači lik Giordana Brune.

I on je pri tom svom autentičnom životu osim promatranja prirode koristio i bujnu maštu i nije uvijek baš najbolje usklađivao realno i imaginarno, ali usudio se istraživati njegove granice.

I on u tom istraživanju širi granice svemira, izbacuje, Zemlju i zemaljskog čovjeka iz središta zarad Sunca, pa onda i samo Sunce miče s božanskog pijedestala i vidi mnoštvo sunaca u bezbrojnim zvijezdama i svemiru daje beskonačnost, dopuštajući mu beskrajne sadržaje i životne oblike.Bez pomoći tehničkih instrumenata osjeća neke istine svemira koje kasnije i promatranja s teleskopima potvrđuju.

Nije li čovjek božanska monada, mikrokozmos koji već sadrži u sebi sve što treba, cjelokupni potencijal svemira?

Inspiriran djelomično starom strujom koju su predstavljali hermetizam, kabala, Platon, Pitagora, te mnogi kasniji mislioci i mistici on prenosi baklju dalje, inspirira dalje.

To je uvijek isti izvor inspiracija i intuicije u svakomu tko osjeća jedinstvo života i usudi se pogledati ispod površine.

Giordano razlikuje zvijezde kao tijela koja imaju svoj vlastiti izvor svjetlosti i planete koje ga nemaju, to jest reflektiraju svjetlost nekog drugog izvora.

Tako je i s ljudima - neki se mogu usporediti sa zvijezdama, a neki s planetima.

Ipak i u planetima se krije vatrena jezgra, duboko skrivena.

I što ako planet može postati zvijezda?

Ako se ta vatrena jezgra može razbuktati i prosvijetliti planet.

Učiniti ga sjajnom zvijezdom kojoj ne treba drugi izvor svjetla, već svijetli sama sebi i drugima kojima je to još potrebno.

Jer planet i zvijezda su sam različite faze istoga, različiti stadiji jednog alkemijskog procesa.

Tako je i s čovjekom.Ne u nekom apstraktnom, romantičnom smislu, već konkretno.

Kako svjetlo najjače sja u tami tako je i Giordanov sjaj još više istaknut tamnim okruženjem njegova života i okrutnim krajem.

Naravno za samo svjetlo nema kraja. Ono živi vječno i putuje poput vala gdje god može i širi se kroz koga god može.

Danas je možda smiješno i neshvatljivo da su ljudi nekada bivali osuđivani, jer su tvrdili da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca.

Zašto je to bilo uopće toliko bitno?Ljudi su tada naravno prolazili kroz različitu fazu razvoja i osvještavanja i mi ne možemo sa sigurnošću shvatiti sve tadašnje relacija, ali ono što je još uvijek bitno primijetiti je da je otpor koji su nezavisni mislioci izazivali bio zbog odstupanja od nametnutog obrasca mišljenja, od važeće dogme.

I taj je princip još uvijek aktualan samo u malo drugačijem kontekstu.

I nije bit u tomu da su nam neki ljudi nekada davno donijeli istinu, da su se žrtvovali za nju da bismo mi živjeli u svjetlu znanja.

Kao što nikakav Isus nije umro na križu da bi mi bili spašeni.

Tako ni Giordano ni drugi heretici nisu gorjeli na lomači da bi mi živjeli u boljem svijetu.

Oni su samo prototipovi onoga što svatko za sebe na svoj način u svojim okolnostima mora napraviti.

Ne teoretski, već konkretno.

U skladu sa snagom koja mu je na raspolaganju.

Nema potrebe za novim Giordanom, ni Isusom.

Samo za uvijek novim istinitim, autentičnim očitovanjima života - ili boga, ako hoćete.

Danas je sve više aktualan holografski model svemira, kao projekcija nekog višeg reda, nešto što samo po sebi nema realnost.

Jer i naše iskustvo svijeta postaje sve fluidnije, čini se poput filma, ili sna i ljudska pažnja je sve više usmjerena na „unutra“, to jest na vlastito iskustvo i samopromatranje, pa tako i vrijeme u tom kontekstu dobiva novo značenje.I povijest - ili dobiva novo značenje, ili potpuno gubi značaj.

Kao da su sav prostor i sve vrijeme samo more frekvencija i u trenutku susreta s tim kipom kao da mogu osjetiti hladnoću „piombija“ i vrelinu lomače.

I kao da se tako može otkupiti bar djelić te patnje.Osloboditi iz tame još jedan komadić svjetla, sada i ovdje, u obično zimsko popodne 21. stoljeća.

I osjećam prezir prema životu u laži i neznanju.

Ne u neznanju o mehanici nebeskih tijela, nego o nečemu mnogo važnijem.

O onomu iz čega proizlaze svi modeli i svjetonazori.

O samom ishodištu, onoj vječnoj monadi, iskri duha, duši koja sve prožima i budi se sada u ljudima nezaustavljivo i mnogo brže i snažnije nego što je to bilo u njegovo doba.

Da, moguće da je sve što je bilo prije dovelo do onoga što je sada.Ako postoje prije i poslije.

I u tom procesu koji je ipak izvan prostora i vremena, ta rezonancija koja sve povezuje, mogla bih je nazvati ljubavlju, povezuje sada na trenutak nešto u meni s tim imenom i likom iz prošlosti koji se i danas izdiže na malom neurednom trgu, kao putokaz ili podsjetnik, kao osvježenje u prolazu.

Na putu vječne promjene, preobražaja i razvoja, kojim svjetlo ne napuštajući ovdje i sada prividno putuje, uvijek iznova stvarajući i razarajući sve iz nepojmljive praznine-punine da bi joj se opet vratilo.

„… Sve što imam dajem za tebe, jer Ja dajem sve za one, kojima sam sve…” V.K.Eloratea

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!