TREBA SUDITI PO SRCIMA 

Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda. 

Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam ulenu ravnicu.

Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.

Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošću nadajući se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. 

Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao janjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a zatomljavamo suštinu u nama skrivenu.

Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom hropcu i da umire.

 I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo ”ja” i površnosti zvanih ”vi” – zato ne vidimo tajne duha u svome ”ja”, niti tajne duha u ”vi ”.
Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?

 Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi:
Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima.

Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo tko je od njih prestupnik.

Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo tko je ubica, a tko žrtva. Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine.

Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjećanja.

Takođe je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.

 Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru.

Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana možeš sresti dva čovjeka. Jedan ti se obraća glasom što liči na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama.

Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojažljivost.

Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga.

Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u zraku: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je sjenka Duha.

Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velebnim palača, divnim hramovima i širokim ulicama.

Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata.

Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine.

Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći:
Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti.

U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednom vrtu.

Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade svećenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima.

Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadrđani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrđan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo.

 

Ne reci:
On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam
plemenit i blagodaran prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i
blagodarnost. 

Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknešs moje krvave rane.

Halil Džubran