Upisao:

mlabos

20. prosinca 2019.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

539

PUTA

Tolkienov Pjev Ainura

Inspiriran starim legendama sjeverne Europe, keltskom mitologijom, drevnim nordijskim sagama, predajama o vikinškim putovanjima te općenito starim jezicima, pismom i simbolima sjevernih naroda, J. R. R. Tolkien još je u mladosti počeo stvarati obrise velikog proznog epa koji će puno kasnije dobiti naziv Silmarillion.

Prvotne verzije mitoloških priča dorađivao je cijeli život i one su postupno prerasle u složeno, živo tkivo isprepletenih predaja i pjesama te postale okosnica njegovim poznatijim djelima Hobit i Gospodar prstenova koja su nastala nekoliko desetljeća poslije.

Pri tome je osmislio čitava rodoslovlja, karte vezane uz pojedina doba i vladare te nekoliko grupa jezika i pisama, a način kojim pripovijeda priziva minule vjekove i daleka prostranstava.

Skromno je rezimirao svoj rad riječima: Imam osjećaj da se rukovodim nečim što već negdje postoji, a ne da sam stvaram.

Silmarillion je ipak ostao nedovršen, nadrastajući svojom višedimenzionalnošću i samog autora koji mu se nikada nije prestajao vraćati, a poslije njegove smrti mnogobrojne je rukopise za izdavanje priredio njegov sin Christopher, nakon nekoliko godina strpljivog uredničkog rada.

Djelo Silmarillion osim središnje Priče o silmarilima, priče o sudbini triju veličanstvenih dragulja koji čuvaju prvotnu božansku svjetlost, sadrži još i četiri kraća, autoru jako važna djela.

Ovdje donosimo izvatke iz uvodnog pjeva Ainulindalë koji opisuju nastanak svijeta u velikoj Muzici Ainura kada je objavljena vizija slave njegova početka i divote njegova kraja…

Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Ilúvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego je išta drugo bilo stvoreno.

On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu. (…)

Uto dođe čas u kojem Ilúvatar okupi sve Ainure i objavi im silovit i moćan napjev, u kojem im ukaza krasnije i veličajnije stvari nego ikad dotada; a slava je njegova početka i divota njegova kraja zadivila Ainure, pa su se oni poklonili pred Ilúvatarom i ušutjeli.

Tad im Ilúvatar reče:

– Od ovog napjeva koji sam vam razotkrio, želja mi je da skladnim jedinstvom načinite velebnu glazbu.

A kako sam u svakom od vas raspirio Oganj neugasivi, na vama je da ga svojim moćima ukrasite, svaki prema vlastitom znanju i umijeću i kako držite da je pravo…

Nato glasovi Ainura (…) stadoše oblikovati Iluvatarov napjev u divotnu glazbu; a zvuk se bezbrojnih, skladno isprepletenih melodija vinu u vis, prekorači uhom čujne dubine i visine i preplavi Ilúvatarov nastan, a glazba i njezin odjek dospješe u Prazninu i ispuniše je cijelu.

Nikad više nisu Ainuri složili glazbu sličnu ovoj, iako je rečeno da će još krasniju pred Ilúvatarom zapjevati zborovi Ainura i Ilúvatarove djece po svršetku svijeta.

Tad će svaki Ilúvatarov napjev pravo otpjevati, a kako im koji preko usana prijeđe, umah će se ostvariti, jer svi će do kraja spoznati kakav im je udio namijenio, a znat će i smisao ostalih, a Ilúvatar će, zadovoljan, njihove misli pozlatiti tajnim plamom.

Sad je, međutim, Ilúvatar sjeo i slušao i dugo mu se činilo da je dobro, jer je glazba bila bez mane.

No netom se napjev stao razvijati, kadli se Melkor dosjeti uplesti u glazbu neke od svojih zamisli koje se nisu slagale s Ilúvatarovim napjevom, jer je htio povećati moć i slavu svog udjela.

Melkoru su pak od svih Ainura bili darovani najveća snaga i znanje, jer je od svake moći u svoje braće posjedovao po djelić…

Ilúvatar tad prozbori i kaza:

– Silni su Ainuri, a najsilniji među njima Melkor jest; no ipak, neka znade i on i svi Ainuri da ja sam Ilúvatar i sve ono o čemu do maločas pjevali ste pretvorit ću u djelo da na oči svoje ugledate što ste načinili.

A ti ćeš, o Melkore, spoznati da se nijedan napjev otpjevati ne može, a da nema svoj izvor najdublji u meni i nitko protiv moje volje ne može glazbu izmijeniti.

A onaj koji pokuša, postaje oruđe u mojim rukama kojim ću veća čudesa stvoriti nego što ih ovaj može zamisliti…

Kad dospješe u Prazninu, Iluvatar im se obrati i kaza:

– Evo vaše Pjesme!

I ukaza im sliku, darovavši im vid kao onomad sluh, te su pred sobom ugledali novi Svijet, vidljiv i sav zaokružen sred Praznine u kojoj je postojao, a da nije bio dio nje.

I dok su u čudu zurili, povijest se tog Svijeta stade otkrivati te im se činilo da on živi i raste…

– Evo Pjesme vaše! Evo Poja vašeg, u kojem će svaki od vas, unutar moje zamisli prvotne, pronaći sve ono što mu se činilo da je sam smislio i pridodao.

I ti ćeš, Melkore, u njemu pronaći sve zamisli svoje potajne i spoznati da su one tek čestice cjeline i pritoci njezinoj slavi.

(…) Tako Ainuri znadu mnogo štošta što je prošlo, i što jest, i što će tek biti i malo je toga pred njima skriveno.

No postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati, (…) jer jedino je samom sebi Ilúvatar razotkrio cijeli svoj naum te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti.

Još se slika mladog Svijeta pred njima opijevala, kadli Ainuri opaziše u njoj i ono čega se nisu bili dosjetili.

I ugledaše, zadivljeni, dolazak Ilúvatarove djece i boravište za njih načinjeno, te umah spoznaše da su i sami imali udjela u njegovoj pripravi onomad dok su glazbu skladali, ali mu nisu znali druge svrhe doli njegove krasote…

Stoga kad su ih ugledali, još su ih silnije zavoljeli, jer su bili bića drugačija od njih, neobična i slobodna, u kojima su svaki put iznova nazirali odsjaj Ilúvatarova uma i tako upoznali još ponešto od njegove mudrosti koja je njima bila skrivena…

Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi, Prvorođeni i Sljedbenici.

Sred svakojakih divota što ih je onomad na Svijetu bilo, sred golemih dvorana njegovih, dalekih pustošija i kružećih vatri, Ilúvatar odabra mjesto njihova boravišta u Osvit vremena, među nebrojenim zvijezdama…

– Znam za čim žude vaša srca; da ono što vidjeste uistinu i bude, ne jedino u vašim mislima, već stvarno poput vas, a ipak drugačije.

Zaista, kažem vam: Ea! Neka bude tako! Odaslat ću u Prazninu Oganj neugasivi, da se nastani u srcu Svijeta i Svijet će Biti, a oni od vas koji to požele, moći će na nj sići…

I umah Ainuri opaziše u daljini neku svjetlost što je bila nalik na oblak sa srcem od živog plamena i spoznaše da ono nije vizija, već nova Ilúvatarova tvorevina: Ea, svijet koji postoji.

Tako se zgodi da su jedni od Ainura ostali uz Ilúvatara, izvan granica Svijeta, a drugi, među kojima bijahu i oni najkrasniji i najsilniji, od Ilúvatara se otputili i spustili na Svijet.

No jedno im je uvjetovao Ilúvatar, ili pak ljubav što su je nosili u srcima: da svojim moćima Svijet otada ispune i svežu te da zauvijek ostanu na njemu, sve do njegova svršetka i da on živi u njima, a oni u njemu.

Upravo im zbog toga nadjenuše ime Valari, Sile Svijeta…

Iz knjige: Silmarillion, J.R.R. Tolkien, Algoritam, Zagreb 2002.
Priredila: Nataša Žaja

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!