Dugo sam vjerovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih sretnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa obitelji ili mjestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih.

 

Jer su oni koji cijene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvjesnosti, promjena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorijenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motiviraju vjernost i solidarnost koje u stvari ne osjećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom “pripadajućih”.

 

Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bježimo.

 

A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umjetnostima, pjesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi se ne morate složiti. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje.

 Sve što ću ja reći je:

mirno spavaj, dušice.

Čvrsto spavaj i lijepo sanjaj.