TKO SMISAO ŽIVOTA
NIJE TRAŽIO, NIJE NI ŽIVIO

Svaka je filozofija tužna.

Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposljetku osjećati pomalo nesretnim.

Nema nijedne velike istine čovjekove o kojoj se smije do kraja misliti bez opasnosti za svoju misao: ni o religiji, ni o ljubavi, ni o smrti. 

Sve što je duboko, izgleda na dnu tamno i neveselo; i ni u jedan se
ponor ne daje dugo gledati bez vrtoglavice i užasa.

Koliko više razmišljate o
životu, sve se više otvaraju njegove zasjede i pokazuju njegova bespuća. 

Zato
ako puno govorite o nesrećama u životu, najzad više ne vidite život nego
nesreće.

Odista, čovjek živi cijelog vijeka u nebrojnim opasnostima, ali ipak
se događa da veliki broj ljudi prožive cijeli život ne dočekavši nikakve
naročite nesreće.

Čak mnogim ljudima proteče život kao lijepa rijeka Aretuza,
koja je najprije imala svoj izvor u Peloponezu, a zatim nesmetano pronijela
svoje slatke vode kroz cijelo more do Sicilije, da isto tako slatka izbije
onamo iz novog izvora.

Užasi života postanu jednim dijelom naše sudbine samo
ako su u njih naročito udubljujemo.

Ima blaženog svijeta koji ne vjeruje u zlo,
a ima i drugih ljudi koji nisu nikad vjerovali ni u nesreću; međutim, ni jedni
ni drugi nisi tim izgubili više nego oni koji su sva zla premjerili i sve
nesreće prebrojali.

Naprotiv, mnoge nesreće ne bismo možda ni izbjegli da smo
na njih dugo mislili, kao što je slučaj da čovjek dobije baš onu bolest na koju
najviše misli.

Mnogi se ljudi tuže da im prođe cijeli vijek tražeći životu
njegov smisao, koji, ako uopćte postoji, i nije drugdje nego u samom traženju. 

Tko
smisao života nije tražio, taj nije živio; ali tko ga je tražio, taj nikad nije
bio dovoljno sretan.

Jovan Dučić