Nazvali su je živućim Mowglijem – imenom glavnog lika romana Legenda o džungli Rudyarda Kiplinga ili mlađom Mowglijevom sestrom jer je još u dobi od pet godina bez straha prilazila divljim afričkim životinjama i s njima se bezazleno igrala.

Na stalna i mnoga pitanja odgovarala je: “To je posve normalno, razgovaram s njima svojom glavom ili svojim očima, svojim srcem ili svojom dušom i vidim da me razumiju i odgovaraju mi.

Kreću se ili me gledaju i moglo bi se reći da se u njihovim očima pojavljuju poruke…

Na taj način sklapam s njima poznanstvo, a ponekad postajemo pravi prijatelji.”

Rođena je 1990. godine u Windhoeku, u Namibiji, kao dijete francuskog para Sylvie Robert i Alaina Degrea koji su sedam godina živjeli u pustinji Kalahari kao profesionalni fotografi, bez stalnog prebivališta, obilazeći područja između Južne Afrike, Bocvane i Namibije.

Tako je i Tippi do svoje desete godine živjela daleko od civilizacije, družeći se sa životinjama i ljudima iz plemena Bušmana (Sana) i Himba.

Roditelji, koji su specijalizirali fotografiranje merkata, svoju su privrženost prema tim simpatičnim i bezazlenim stvorenjima ovjekovječili tako što su Tippi nadjenuli još i ime Okanti, što na jeziku namibijskog naroda Ovamba znači merkat.

Ime Tippi dobila je po američkoj glumici Tippi Hedren koja se proslavila glavnom ulogom u filmu Alfreda Hitchcocka Ptice.

 

Nazvana je i Benjamine, tako da njezino puno ime glasi: Tippi Benjamine Okanti Degre, o čemu je sama Tippi, u skladu sa svojom nesputanom dječjom maštom, pričala: Za početak, to (Tippi) nije ime kao sva ostala i to je dobro, jer mislim da ja nisam djevojčica poput svih ostalih.

Zatim, to ime podsjeća na Indijance, a budući da su Indijanci stanovali u tipijima, živjeli su u prirodi kao i ja.

U konačnici, Hitchcockov film se zove Ptice, a ja pak jako volim životinje…

Nazvali su me i Benjamine kako bi se zahvalili prijatelju Benjaminu kod kojeg je mama stanovala nekoliko tjedana nakon što sam se rodila.

U to su vrijeme moji roditelji živjeli u divljini, a nije dobro dobiti dijete usred prirode.

U deset godina djetinjstva proživljenog u divljini, sprijateljila se sa žirafama, mladunčadi lavova, nojevima, merkatima, zmijama, leopardima, a u svoje najveće prijatelje ubraja slona Abua, mladunče lava Mufasu i leoparda J&B.

Njezini su roditelji sve dokumentirali živopisnim fotografijama i filmskim isječcima.

Sa svojih deset godina, Tippi je napisala prvu knjigu Moja knjiga o Africi u kojoj je opisala svoj život u Africi i na Madagaskaru.

2001. godine bila je pokroviteljica Svjetskog fonda za prirodu¹, a od 2002. do 2003. snimila je šest nastavaka dokumentarnog filma za Discovery Channel koji opisuju skladan suživot djece, životinja i prirode.

Kao direktorica Petit FICMA-e (International Environmental Film Festival) odnosno, njegovog dječjeg ogranka, zalaže se za promicanje svjesnosti i obrazovanja o važnosti povezanosti ljudi i životinja.

Na brojnim konferencijama naglašava ulogu djeteta kao najneposrednijeg medija u toj vezi, te važnost dječje dobi kao još neoskvrnute intuitivne faze u tom procesu.

Svojim je primjerom dokazala kako je tu povezanost u dječjoj dobi moguće ostvariti do maksimuma.

Abu je moj brat-slon.

Pritom je on odrastao; njemu je barem trideset godina…

Abu je divan, on je moj brat, moj prijatelj.

Volim ga, to je tako.

Jako smo sretni kad se sretnemo.

Ne znam postoji li ijedno drugo mjesto na kojem se tako dobro osjećam kao kad sjedim iza njegove glave, s nogama uglavljenim iza njegovih ušiju.

Na slonovima je to jedino mjesto koje je posve nježno…

Na Abuovim leđima mogla bih sjediti satima, tako se dobro osjećam.

Abu teži pet tona.

No, nikad me nije povrijedio.

Takvi su slonovi, uvijek jako paze na djecu.

Mladunče lava je jednostavno preslatko.

Ovaj na slici zove se Mufasa.

Bio je nježan, tako nježan i jako veseo.

Puno smo se zajedno igrali…

Kada smo se sljedeće godine ponovo vidjeli, bio je odrastao.

Kao čarobnom rukom postao je ogroman.

Prepoznao me i prišao mi da se igramo.

Pogladio me repom, ali imao je takvu snagu, čak i u repu, da me je srušio.

Moji roditelji nisu imali povjerenja i stoga nisu htjeli da ostanem s Mufasom.

Bila je to šteta, ali tu se nije moglo ništa učiniti.

Kad se nema pravog povjerenja, ne treba inzistirati.

S ljudima je jednako.

Tippi je sa svojim slobodnim ophođenjem sa životinjama istodobno fascinantna i dražesna.

Svi se čude što ja mogu pričati sa životinjama, čak i same životinje!… 

Neću objašnjavati kako pričam sa životinjama jer to ničemu ne služi.

To je tajna.

Da bi se to razumjelo, treba imati dara.

Svi imaju nekog dara: za pisanje, crtanje, pjevanje, za strane jezike…

Dar je nešto vrlo tajanstveno.

Moj dar su u svakom slučaju životinje.

Ali ne bilo koje životinje.

Divlje životinje u Africi…

Kad sam se vratila u Francusku, pokušala sam razgovarati s vrapcima, psima, golubovima, mačkama, kravama ili konjima.

Ali ne ide.

Ne znam zašto.

Ali vjerujem da je to zato što je moja prava domovina Afrika, a ne Francuska.

Po povratku u Pariz Tippi je morala pomiriti dva vrlo različita svijeta.

Jako joj je nedostajala Afrika i njezino prostranstvo, slobodno vrludanje u prirodi, životinje koje su bile njezini prijatelji, plemena pustinje Kalahari, njihova srdačnost i osobiti način života duboko povezan s prirodom.

Žalila se na skučenost gradskog prostora, uskih ulica koje ne dopuštaju vidjeti nebo…

Krenula je u školu, ali kako je imala vrlo malo zajedničkog s gradskom djecom, školovanje je nastavila kod kuće.

Globalni razvoj i suvremena civilizacijska infrastruktura sa svojim razornim posljedicama po prirodni okoliš, ljudsko zdravlje i odnose, ipak ne mogu zatomiti snažnu čovjekovu potrebu za povratkom praiskonskoj jednostavnosti i životnoj radosti.

Zato nas Tippi osvaja svojom djetinjom vedrinom, neposrednošću, iskrenošću i povjerenjem koji su joj omogućili ostvariti neverbalnu komunikaciju i bliskost sa životinjama.

Na isti se način približila i Bušmanima koji su je prihvatili kao svoju.

Nisu li to isti ključevi koji mogu otvoriti i srca modernih ljudi te utrti put prema prijateljstvu i suživotu među ljudima?

¹ WWF – World Wide Fund for Nature.

Autor: Marijana Jarža