U hladnim prostranstvima Tibeta jedan je prizor već stotinama godina nepromijenjen – mnoštvo raznobojnih zastavica što vijore na vjetru, podignutih za dobrobit i sreću svega što živi.

Drevne budističke molitve kojima su ispisane, te moćni simboli kojima su oslikane, bivaju prema tibetanskom vjerovanju oživljeni dodirom vjetra, stvarajući pritom duhovne vibracije koje vjetar raznosi na sve strane.

Tibetanski naziv za molitvenu zastavicu je dar cho; dar općenito znači “povećanje” – života, blagostanja, zdravlja i sreće, cho označava sva osje­tilna bića.

Konj vjetra koji nosi “želje dosezanja dragulja ­prosvjetljenosti”.

Molitvene zastavice jedno­stavne su rukotvorine koje združene s energijom prirode, vjetrom, nenametljivo harmoniziraju okolinu, nepristrano uvećavajući radost i sreću svakom živom biću s kojim dođu u doticaj.

Ispisane molitve postaju tako blagoslovi izgovoreni dahom prirode.

Smatra se kako tradicija molitvenih zastavica seže još iz vremena predbudističkog Tibeta, odnosno vladavine prirodne bon religije, koja je prethodila pojavi budizma na tim prostorima.

Platnene zastavice u bojama kori­stili su bon svećenici u svojim šamanističkim ceremonijama iscjeljivanja.

Šamani su vjerovali i u njihovu moć djelovanja na prirodno okruženje čovjeka, odnosno na lokalna božanstva, duhove prirode koji obitavaju u planinama, udolinama, rijekama i jezerima.

Naime, u stanju uznemirenosti duhovi prirode uzrokuju prirodne nepogode i većinu bolesti kod ljudi.

Stoga su ih molitvama, prinošenjem darova, te obredima među kojima je bilo i postavljanje zastavica, umirivali i zadobivali blagoslov.

Dolaskom budizma na Tibet molitvene zastavice nisu iščezle; naprotiv, uz postupnu asimilaciju elemenata budističkog učenja potpomogle su i njegovo daljnje širenje.

Izgled, kao i način izrade, nije se značajnije mijenjao od tih vremena.

Izvorno su zastavice ručno bojane i oslikavane sve do XV. st., kada iz susjedne Kine pristiže velika novina – drveni blokovi s izrezbarenim znakovljem i simbolima, koji su omogućili reprodukciju identičnih otisaka na platnu.

Ovakav je način izrade uvelike olakšao izradu molitvenih zastavica, osiguravajući ujedno i vjerodostojnije prenošenje motiva s jedne generacije na drugu, u tradiciji koja u kontinuitetu postoji već više od tisuću godina.

Kineskom okupacijom Tibeta sustavno su uništavana svekolika kulturna i religijska dobra.

No, tradicija molitvenih zastavica ipak se održala zahvaljujući spašavanju i očuvanju drvenih otiskivača.

Unatoč tome što svaki teži i po nekoliko kilograma, izbjegli Tibetanci nosili su ih sa sobom do graničnih područja Tibeta, Nepala i Indije.

Zastavice možemo pronaći u pet temeljnih boja – žutoj, plavoj, crvenoj, bijeloj i zelenoj.

Naime, prema vajrayana budizmu, sav pojavni, kao i duhovni svijet, sačinjen je od pet osnovnih energija, odnosno elemenata: zemlje, vode, zraka, vatre i prostora.

Molitvene zastavice odražavaju ovaj sustav kroz boje tako što svaka od boja odgovara jednom elementu, odnosno, na duhovnoj razini, jednom aspektu prosvijetljenog uma.

Redoslijed postavljanja zastavica u nizu uvijek je isti: žuta (zemlja), zelena (voda), crvena (vatra), bijela (zrak) i plava (prostor).

Nizovi se uvijek sastoje od pet zastavica, ili umnoška broja pet.

Pri okomitom izlaganju, žuta zastavica uvijek ide na dno, a plava na vrh niza.

Kod vodo­ravnog, navedeni redoslijed može ići i s lijeve i s desne strane.

Osim po bojama, zastavice se razlikuju i po tekstovima i simbolima koje prikazuju, zbog kojih ih tibetanska tradicija smatra svetima.

Tekstovi se općenito mogu podijeliti u tri osnovne kategorije: mantre, sutre i molitve.

Molitve na tibetanskim zastavicama uključuju pak dobre želje, misli i izraze zahvalnosti pisane od strane raznih učitelja koji su se pojavljivali tijekom povijesti mahayana budizma.

Za simbole koje nalazimo na molitvenim zastavicama postoje brojna tumačenja.

Iako njihov duboki smisao izmiče pokušajima da ih se svede na riječi, navest ćemo samo njihova sažeta i uopćena značenja.

Neki od najčešće prikazivanih simbola:

osam sretnih simbola – jedna je od najraširenijih grupa simbola kod Tibetanaca, a ujedno spada u najstarije spominjane sanskrtske i palijske kanonske tekstove u indijskom budizmu.

Ovih osam simbola dobre sreće su:

  suncobran – simbol zaštite od svega zla
  zlatna ribica – predstavlja sreću i bića spašena od patnje
  posuda s blagom – znak ispunjenja duhovnih i materijalnih želja
  lotos – simbol čistoće i otvorenosti duha
   otvorena školjka – simbolizira prenošenje učenja
  beskonačan čvor – ozna­čava meditativni um i beskonačno znanje Buddha
  zastava pobjede – simbol pobjede mudrosti nad nezna­njem i prevladavanja prepreka
  kotač Dharme – simbol duhovnog i univerzalnog zakona koji upravlja svime što postoji.

 

dorje – simbol neuni­štivosti, odnosno istinske zbilje. Oružje koje ima moć odbijanja zlih utjecaja.

četiri dostojanstvenika – grupa simbola prikazanih u vidu četiriju posebno štovanih životinja: garude, nebeskog zmaja, snježnog lava i tigra.

Obično su prikazani u kutovima molitvenih zastavica, zajedno s konjem vjetra.

konj vjetra – nosi “želje dosezanja dragulja prosvijetljenosti”.

jedinstva suprotnosti – izgledom zanimljiva grupa simbola.

Radi se o mitološkim bićima nastalim spajanjem životinja koje su međusobno neprijatelji, ali združeni simboliziraju harmoniju.

Primjerice, snježni lav i garuda, inače smrtni neprijatelji, zajedno tvore životinju lavljeg tijela s glavom i krilima ptice.

Naposljetku, tu su još i likovi prosvijetljenih bića – Buddhe, Padma­sambhave, Milarepe i drugih velikih učitelja.

Molitvene zastavice Tibetanci obično pričvršćuju na konopce koje potom vezuju između dvaju stabala, ili pak na kutove krovova kuća.

Poželjno je da budu na što većoj visini, kako bi se zaštita i blagoslovi širili što dalje.

Osim na užadi, može ih se vidjeti i pričvršćene o vrhove najčešće drvenih ili metalnih stupova ili štapova različite visine.

U tom slučaju zastavice se nalaze ili u grupi od pet zajedno sašivenih, pa izgledaju poput jedne velike zastave, ili pak samo jedne jednobojne.

K tome, uz njih se katkad pričvršćuju i duge, uzane zastavice ili tzv. “jezici”, na kojima su otisnute posebno snažne mantre, namijenjene povećanju snage molitvi ispisanih na zastavi.

Među učestalim prizorima je i mnoštvo čisto bijelih zastavica na stupićima podi­gnutima uokolo samostana i uz puteve kojima prolaze hodočasnici.

Kod postavljanja zastavica izuzetno je važno da se postavljaju s plemenitom namjerom.

Uz misao “neka sva živa bića odasvud primaju dobro i sreću”, njihovo blagotvorno djelovanje bit će puno jače.

Koliko Tibetanci štuju molitvene zastavice, vidljivo je i iz načina kako se prema njima ophode.

Zastavice se nikada ne odlažu na tlo, niti se bacaju.

Nakon što dotraju, spaljuje ih se, kako bi pritom stvoreni dim prenosio blagoslove u više, nebeske razine.

Tako se ni svojim fizičkim nestankom ne gube, već ostaju čovjekovi glasnici mira u beskrajnom.

Kod postavljanja zastavica izuzetno je važno da se postavljaju s plemenitom namjerom.

Uz misao “neka sva živa bića odasvud primaju dobro i sreću”, njihovo blagotvorno djelovanje bit će puno jače.

http://nova-akropola.com/