Put bijelih oblaka

Lama Anagarika Govinda (doživljaji iz 30-tih godina prošlog stoljeća)

 

Preko zastrašujućeg, šest tisuća metara visokog prijelaza koga smo se toliko bojali, prešli smo. Na nebu nije bilo nijednog oblačka. Prilikom uspona sa južne strane sunce je toliko grijalo, da sam skinuo toplu odjeću i ubacio je u prtljagu. Ali tek što smo na sjevernoj strani ušli u sjenku, našli smo se u ledenoj hladnoći, tako da sam zažalio što mi topla odjeća nije pri ruci. 

Hladnoća je bilo toliko intenzivna, da smo morali biti stalno u pokretu da bi održali toplinu tijela. I zato se nisam usuđivao prekinuti kretanje malog karavana kako bih otvorio prtljagu i brzo se presvukao.

Tibet je zemlja u kojoj se stalno suočavate sa neočekivanim situacijama. Čak i dobro poznati zakoni prirode kao da ne važe. Točka ključanja vode toliko je niska , da čak ako ste i slučajno namočili ruku u ključalu vodu skoro i ne primijetite, a na koži nema opekotina.

Iz istog razloga na velikim visinama skoro je nemoguće skuhati rižu. Vrijeme kuhanja toliko je dugo, da se riža pretvara u kašu ili zrna ostaju u sredini tvrda. Kontrast između sunčane strane i hlada tako je velik da biste, izlažući jednu stranu tijela duže vremena suncu dok vam druga ostaje u hladu, istovremeno dobili plikove od sunca i promrzline od ledenog zraka na neosunčanoj strani.

Zrak je previše rijedak da bi apsorbirao toplinu sunca i na taj način u hladu stvorio umjerenu temperaturu, a isto tako vas ne može zaštititi ni od sunčanog žara i njegovih ultravioletnih zraka.

Neki promatrači ustanovili su da razlika u temperaturi između sunčane strane i hlada može dosegnuti i 100°F (38°C). U to uopće ne sumnjam jer su mi noge pri jahanju, usprkos visokih tibetanskih čizama od filca, bile toliko hladne da su postale potpuno neosjetljive, dok su mi se na nadlanicama, koje su – dok sam držao uzde – bile izložene suncu, stvorile opekotine sa mjehurima kao da sam ih polio ključalom vodom. Najgore je prošla koža na licu koja se ljuštila u krpama, sve dok se nisam privikao na tamošnju klimu. Usne su mi usprkos kreme bile toliko ispucale da je jesti i piti bilo pravo mučenje. Srećom što mi je poslije prva tri ili četiri tjedna koža postala otporna, tako da kasnije nisam imao više bilo kakvih problema.

Čak i Tibetanci, izuzev onih koji kao pastiri, farmeri ili pratioci karavana stalno žive pod vedrim nebom, nose, kada putuju, na licu masku, da bi se zaštitili od jakog sunca i još žešćih vjetrova koji u određeno doba godine pušu u planinskim predjelima. Ovi vjetrovi nose oblake najfinijeg pijeska koji bocka kao iglice i prodire čak i kroz najdeblju odjeću. 

Ali ako biste u divljini i pustoši nenaseljenih krajeva sreli karavanu ili grupu maskiranih ljudi, susret bi izazvao opravdana strahovanja, jer nikada ne možete biti sigurni tko se krije iza maski, bezazleni putnici ili opasni razbojnici. U vremenima političkih nemira ili ratova bilo je mnogo onih koji su karavanske putove u udaljenim krajevima Tibeta činili itekako nesigurnima.

Međutim, mene sve to tada nije previše zabrinjavalo (mada sam znao da je u susjednom kineskom Turkestanu u toku ustanak protiv Kineza), jer sam poslije napuštanja Tanksea, posljednjeg pograničnog mjesta u ladaku, skrenuo u ?ničiju zemlju' koja se prostirala od oblasti velikih jezera Pangong i Niak – Tso prema platou Aksai – Čin.

U onim vremenima granice između Ladaka i tibetanskih oblasti pod upravo Lase nisu bile utvrđene, jer se za ove krajeve u kojima nije bilo žive duše nitko nije interesirao.

Oni su predstavljali rijetke predjele svijeta u kojima su čovjek i priroda prepušteni sami sebi, bez uplitanja vlasti ili birokracije. Ovdje su važili samo unutrašnji zakon čovjeka i zakoni sila prirode. Osjećaj neobične sreće i uzvišenosti ispunjavao me je pri pomisli da sam u potpunosti prepušten samom sebi, sam u beskonačnosti prirode, suočen sa zemljom i svemirom kakvi su možda bili prije pojave čovjeka.

Moja dva vjerna Ladačana i njihovi konji bili su jedina živa bića sa kojima sam bio povezan i kakav je samo osjećaj bliskosti i srodnosti stvarala njihova prisutnost u beskrajnom prostoru ove netaknute prirode. Mjesta za odmor i logor uglavnom su određivali naši konji, jer mogli smo se zadržavati samo tamo gdje je bilo dovoljno vode i trave za ispašu.

Usprkos osjećaja sićušnosti pred veličinom i silinom planinskih predjela, usprkos svijesti o ograničenosti i ovisnosti čovjeka o ćudi vremena, od vode i pašnjaka, hrane i goriva i drugih uvjetovanosti materijalne prirode, nikada nisam spoznao snažnije osjećanje slobode i samostalnosti. Shvatio sam više no ikada ranije koliko je naš takozvani civilizirani život tijesan i ograničeni kakvu visoku cijenu u pogledu slobode i stvarne neovisnosti misli i postupaka plaćamo za život u sigurnosti.

Kad nam je svaki detalj života isplaniran i reguliran, i svaki djelić vremena unaprijed utvrđen i ispunjen unaprijed utvrđenim djelatnostima, onda se gubi i nestaje i posljednji trag našeg bezvremenog i bezgraničnog bića, u kome leži sloboda naše duše. Ova sloboda ne sastoji se u tome da 'radimo ono što želimo'; ona nije proizvoljnost niti nehat, niti je to obična želja za pustolovinom, već sposobnost da neočekivane, nepredvidljive situacije u životu, dobre kao i loše, prihvatimo otvorenog duha.

To je sposobnost prilagođavanja beskonačnoj raznovrsnosti uvjeta, bez gubljenja povjerenja u dublje veze između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. To je neposredna sigurnost da niste ograničeni prostorom i vremenom, sposobnost da doživite potpunost oba, ne držeći se ni jednog od njihovih aspekata, ne pokušavajući da prisvojite nekog od njih putem proizvoljne fragmentacije.

Vještački, tehnološki regulirano vrijeme modernog čovjeka nije ga učinilo svojim gospodarom, već robom; što on više pokušava dobiti na vremenu, to ga manje ima. To je kao da pokušavamo uhvatiti rijeku u kantu za vodu, a ne shvaćamo da je upravo tok, kontinuitet kretanja, ono što je čini 'rijekom'.

Isto se odnosi i na vrijeme: samo ako ga prihvatite u njegovoj potpunosti, njegovom vječnom i životvornom ritmu koji čini njegov kontinuitet, moći ćete ovladati njime i učiniti ga svojim. Ako vrijeme prihvatite na ovaj način, ne odupirući se njegovom tijeku, ono će izgubiti svoju moć nad vama. Nosit će vas kao krestu vala, a da vas ne proguta i povuče u dubinu i da se ne izgubi iz vida naša bitna bezvremenost.

Nigdje nisam ovo osjetio dublje nego pod otvorenim nebom Tibeta, u intenzitetu njegove tišine, prozračnosti njegove atmosfere, blistavilu njegovih boja, i plastičnoj skoro apstraktnoj čistoći obrisa njegovih planina.

Organski život sveden je na minimum i ne igra nikakvu ulogu u formiranju ili u općem izgledu predjela, koji se čak i sam može opisati kao organski izraz praiskonskih sila. Goleme planine sa svojim širokim konturama otkrivaju osnovne zakone gravitacije; one su modificirane samo kontinuiranim djelovanjem vjetra i atmosferskih prilika, otkrivajuću i svoju geološku strukturu i prirodu materijala od kojeg su sačinjene, a koje blistaju u čistim bojama i karakterističnim oblicima.

Uloge neba i zemlje su zamijenjene. Dok nebo obično izgleda svjetlije od predjela ispod sebe, ovdje je tamno i duboko, dok se predio naspram njega ističe u blistavim bojama, kao da je on izvor svjetla. Crvene i žute stijene ližu kao plamenovi naspram tamno plave poput samta zavjese neba.

Ali noću je ova zavjesa povučena u stranu i omogućava pogled u dubinu svemira. Zvijezde su tako sjajne i blizu, kao da su dio pejsaža. Možemo ih vidjeti kako se spuštaju direktno do horizonta i iznenada nestaju uz treptaj, kao da je neki čovjek sa fenjerom nestao iza obližnjeg ugla. Ovdje svemir nije više blijeda apstrakcija, već neposredna doživljena stvarnost i zato ovdje nitko ne misli o 'vremenu' drugačije nego u vezi sa suncem, mjesecom i zvijezdama.

Nebeska tijela upravljaju ritmom života; tako vrijeme gubi svoj negativni aspekti postaje skoro čulni doživljaj vječno prisutnog, ponovljenog, samoobnavljajućeg kretanja , koje je suština sveg postojanja. Pošto nebo skoro nikada nije prekriveno oblacima, čovjek ostaje u stalnom kontaktu sa nebeskim tijelima i širinom svemira. Noći nisu nikada potpuno mračne. Čak i u noćima bez mjesečine neko čudno, difuzno svjetlo prožima predio, svjetlo koje dolazi od samih zvijezda i koje je stoga u pravom smislu 'astralno'. U njemu se sve stvari i konture predjela otkrivaju bez sjenke i bez boje, ali ipak jasno vidljive.

Ovdje čak i vode rijeka i potoka nadolaze i opadaju u skladu s ritmom neba, jer se tokom dvanaest sati dana u ljetnoj sezoni snijeg na brdima topi tamo gdje je izložen intenzivnim, direktnim zrakama sunca, dok se noću opet zamrzne, tako da otopljena voda presuši. Ali pošto je vodi u prosjeku potrebno dvanaest sati da se spusti sa planina, vodostaj rijeka počinje rasti navečer, a ujutro opada.

Manji vodotoci tokom dana često potpuno presahnu i samo noću postaju divlje bujice. Ako zato u neznanju podignete šator u suhom koritu takve rječice, može se dogoditi da vas nadošle vode noću iznenada odnesu (ovo se dogodilo i meni, ali sam, srećom, uspio da se zajedno s opremom u posljednjem trenutku sklonim na sigurno mjesto).

Veliki ritam prirode prožima sve, a čovjek je u njega utkani duhom i tijelom. Čak i njegove predodžbe i osjećanja ne pripadaju toliko domeni čovjeka pojedinca koliko duši predjela u kome je ritam svemira sažet u melodiju neodoljive draži.

Ovdje mašta ostaje adekvatni izraz stvarnosti na nivou ljudske svijesti, koja kao da povezuje sve pojedince i daje cijeloj zemlji neku specifičnu duhovnu atmosferu.

Pod utjecajem ove neobične zemlje u kojoj su doline visoke kao najviši planinski vrhovi u Europi, a planine se uzdižu do prostora izvan ljudskog dosega, događa se neobična duševna promjena.

Osjećate kao da vam je skinut težak teret ili da su uklonjene neke duhovne barijere. Misli teku lako i spontano, ne gubeći pravac ili povezanost. Postiže se visoki stupanj koncentracije i jasnoće, a osjećaj uzvišene radosti odražava duh u kreativnom raspoloženju . svijet izgleda kao da je uzdignuta na neki viši nivo, na kome više ne postoje prepreke i smetnje običnog života ili su samo još blijeda sjećanja na stvari koje su izgubile svaki značaj i privlačnost.

Istovremeno, postajete svjesni novih oblika realnosti i kod vas se javlja neka nova otvorenosti osjećajnost u odnosu na njih. Bude se i potiču nove intuitivne sposobnosti: ukratko, stvaraju se svi uvjeti za doživljaj meditativnih spoznaja (dhjana) i viših faza stanja samospoznaje.