Sve te sklonosti iz navika, posljedice naše negativne karme, proizišle iz mraka neznanja, pohranjene su u temelju našeg uobičajenog uma.

Često sam se pitao što bi bio dobar primjer koji bi pomogao opisati temelj uobičajenog uma.

Mogli bi ga usporediti sa prozirnim staklenim mjehurićem, sa vrlo tan­kom elastičnom membranom, jednom gotovo nevidljivom preprekom ili koprenom koja zamračuje naš cijeli um; ali možda je najkorisnija slika koju mogu zamisliti ona staklenih vratiju.

Predočite si da sjedite ispred staklenih vratiju koja vode u vaš vrt, gledajući kroz njih, piljeći gore u svemir.

Čini sa kao da nema ničega između vas i neba, jer ne možete vidjeti površinu sta­kla.

Možete čak lupiti nosom ako se ustanete i pokušate proći kroz, misleći da ona nisu tamo.

Ali ako ih dotaknete vidjet ćete odjednom da je tu nešto što zadržava otisak vaših prstiju, nešto što se pojavljuje između vas i pro­stora izvana.

Na isti način, temelj uobičajenog uma nas onemogućava da se probijemo do nebu - slične prirode našeg uma, čak iako imamo letimične dojmove o njoj.

Kao što sam rekao, učitelji objašnjavaju kako postoji opasnost da praktičari meditacije mogu pobrkati doživljaj temelja uobičajenog uma za istinsku prirodu samog uma.

AKada se uspokoje u stanju uzvišene mirnoće i duboke tišine, sve što bi oni u stvari mogli učiniti moglo bi biti jedino miro­vati u temelju uobičajenog uma.

To je razlika između gledanja u nebo iz unutrašnjosti staklene kupole, i stajanja vani na otvorenom.

Trebamo se probiti iz temelja uobičajenog uma u cjelini, otkriti i propustiti unutra svježi zrak Rigpe.

Zato je cilj svih duhovnih praksi, i prava priprema za trenutak smrti, pročišćavanje tih suptilnih prepreka, postepeno ih slabeći i lomeći. Kada ih potpuno slomite, ništa se neće naći zmeđu vas i stanja sveznanja.

Uvođenje u prirodu uma od učitelja slama temelj uobičajenog uma u cje­losti, jer se kroz raspadanje pojmovnog uma prosvijetljeni um jasno otkriva.

Tada, svaki puta kada mirujemo u prirodi uma, temelj uobičajenog uma postaje slabiji.

Ali mi ćemo primijetit da duljina ostajanja u stanju prirode uma potpuno ovisi o postojanosti naše prakse.

Na nesreću, „Stare navike umiru teško" i temelj uobičajenog uma se vraća; naš je um kao alkoholičar koji se može oduprijeti navici na kratko, ali ponovo pada u istu pogrešku kada god je doveden u iskušenje ili razočarenje.

Upravo kao što staklena vrata pokupe sve tragove prljavštine sa naših ruku i prstiju, temelj uobičajenog uma sakuplja i pohranjuje sve naše karme i navike.

I baš kao što moramo stalno čistiti staklo tako moramo stalno pročišćavati temelj uobičajenog uma.

To je kao da se staklo polako troši jer postaje sve tanje i tanje, male pukotine se pojave, i ono počinje nestajati.

Praksom postupno dovodimo u ravnotežu prirodu uma sve više i više, tako da ona ne ostaje jednostavno kao naša apsolutna priroda nego postaje naša svakodnevna zbiljnost.

Dok se to tako događa, naše se navike sve više gube, a manja je razlika između meditacije i svakidašnjeg života.

Postupno vi postajete kao netko tko može izaći van u vrt kroz staklena vrata, nespriječen.

A znak da temelj uobičajenog uma slabi je taj da smo kadri ostajati sve više i više bez truda u prirodi uma.

Kada Temeljna Svjetlost „svane", presudan će ishod biti koliko smo bili kadri objediniti našu apsolutnu prirodu i naš svakidašnji život, i koliko smo bili sposobni pročistiti naše uobičajeno stanje u stanje praiskonske čistoće.