Upisao:

mlabos

1. srpnja 2019.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

1385

PUTA

Tanatos – bog smrti

Vezani članci

Fenomen smrti najdublje je povezan s ljudskim životom, našim slutnjama i strahovima, očekivanjima i predodžbama. Samim rođenjem započinjemo uzvišen i bolan proces svakodnevnih transformacija tijekom kojih se u našoj svijesti postupno javljaju temeljna pitanja o životu i našoj ulozi u egzistencijalnoj drami.

Fenomen smrti najdublje je povezan s ljudskim životom, našim slutnjama i strahovima, očekivanjima i predodžbama.

Samim rođenjem započinjemo uzvišen i bolan proces svakodnevnih transformacija tijekom kojih se u našoj svijesti postupno javljaju temeljna pitanja o životu i našoj ulozi u egzistencijalnoj drami.

Tako otkrivamo nove spoznaje, ali i napuštamo stare obrasce i prevladane forme, pri čemu prolazimo kroz svojevrsne “male smrti” koje su neophodne da bi ostvarivali nužne životne korake.

U konačnici smrt nam donosi utrnuće svih vitalnih funkcija i razdvajanje naše fizičke i psihičke strukture.

Za razliku od našeg današnjeg civilizacijskog bijega od smrti, proučavajući minule kulture drevnog Egipta, Tibeta, Kine, Japana, Meksika i drugih dijelova svijeta, ostajemo pod dojmom njihovog pažljivog odnosa prema fenomenu smrti.

U svim tim kulturama život se shvaćao i kao priprema za smrt, pa je zahvaljujući takvom stavu bilo važno iskoristiti ovozemaljski život da bi se ovo neminovno suočenje dočekalo što je moguće spremnije i svjesnije.

U svjetonazoru drevnih Grka skladno su se izmjenjivali i nadopunjavali život i smrt kao dva pola cjelovitog kruga postojanja, poput ritmova dana i noći, budnosti i sna.

U podzemnom su svijetu počivale stvaralačke snage Zemlje te se u njega s vremenom vraćalo sve što je bilo rođeno, čekajući ponovni životni impuls u novom krugu postojanja.

U grčkoj mitologiji Tanatos ili Tanat označava božanstvo smrti, točnije personifikaciju nenasilne smrti.

Najčešće je prikazivan kao mladi čovjek s crnim krilima i ugašenom ili napola ugašenom bakljom.

U ranim prikazima karakterizira ga brada i strogi izraz lica te mač kojim je naoružan.

Ponekad nosi leptira, drevni simbol preobrazbe duše.

Orfička himna Tanatu

Poslušaj me, o Tanate, čije bezgranično carstvo
doseže svuda do svih smrtnih bića!

O tebi trajanje nama dodijeljenog vijeka ovisi,
tako da ga tvoje odsustvo produžava, a tvoja prisutnost završava.

Tvoj vječni san zaustavlja mnoštvo života,
a iz njih duša teži privučena, prema tijelu
koje svi posjeduju, kakvi god bili dob i spol,
jer nitko ne može pobjeći tvom moćnom uništavajućem zamahu.

Čak ni mladost ne može u tebi tražiti milost.

Žestoko i snažno, šalješ joj preuranjenu smrt.

Ti poznaješ granice njezinih fizičkih uloga,
Ti imaš povlasticu presude koja oslobađa
i ne postoji umijeće ni preklinjanje koje bi se moglo nametnuti tvom bijesu
Niti bi zavjeti opozvali tvoju nakanu.

O snago blagoslovljena, čuj moju usrdnu molbu,
i produži do zrele dobi ljudsko postojanje.

Prema Hesiodovoj Teogoniji, na samom je početku u univerzumu bio Kaos, praizvor vitalnih i funkcionalnih počela.

Potom su nastali Geja (Zemlja – primordijalna majka), Tartar (negativna strana stvaralačkog procesa – prostor iščezavanja s pozornice svijeta) i Eros (kozmička ljubav – utjelovljenje životodajne snage) koji predstavljaju prve oblike postojanja.

Kao prva djeca Kaosa spominju se primordijalna božanstva Ereb i Nikta.

Ereb je personifikacija tame i sjene koja ispunjava sve kutke svijeta, dok je Nikta božica noći. Zatim se pojavljuje Tanatos kao jedan od njihovih brojnih potomaka.

Tanatos je povezan s tri Mojre, posebno s Atropom, te pomaže da se ispuni sudbina koju su suđenice odredile za svakog smrtnika.

On je neumoljiv i nemilosrdan, ali pravedan i blaga dodira, za razliku od njegovih krvožednih sestara Kera, nositeljica nasilne smrti (smrti na bojnom polju, od bolesti, nesreće i ubojstva).

Zadatak mu je da na dan smrti priđe osobi, uzme joj dušu i otprati je u Had, podzemni svijet, gdje će joj se suditi prema tome kako je izvršila svoju sudbinsku ulogu.

U kasnijim razdobljima grčke kulture Tanatosova se uloga pripisivala Hermesu psihopompu, jedinom bogu koji uz Hada i Perzefonu ima sposobnost izlaziti i ulaziti u podzemni svijet bez ograničenja.

Shvaćajući san kao malu smrt, drevni su Grci povezali Tanatosa s njegovim bratom Hipnosom, bogom sna.

Dok san predstavlja odmor od svakodnevnih aktivnosti, odnosno jedan oblik odvajanja različitih razina našeg postojanja (psihe od tijela) s ciljem regeneracije i pripreme za novi dan, smrt ima sličnu ulogu na kraju životnog ciklusa.

Hipnos i Tanatos imaju svoje dveri na krajnjem Zapadu, u blizini dvora Noći i Dana i vrtova Hesperida.

Prema Hesiodovu opisu u Teogoniji: Njih nigda zlaćanim zracima svojim ne pogleda Helije sjajni, nit´ kad se na nebo diže, nit’ kad silazi s neba…

Međutim, za razliku od lijepog krilatog mladića Hipnosa, vječno nasmiješenog, ugodnog i dobronamjernog, koji ljudima i ostalim stvorenjima donosi slatki san, Tanatos ima željezno srce i mjedenu dušu donoseći hladan dah smrti.

Tako Tanatos omogućava trajno kidanje veze između tijela i duše, surađujući s vremenom koje nagriza sve u konkretnom, vidljivom svijetu.

Budući da ne znamo što se događa sa sviješću čovjeka nakon smrti i kakva je njegova eventualna posmrtna egzistencija, u zapadnoj smo kulturi stvorili izrazito negativan odnos prema smrti, ispunjen paničnim strahom i beznađem.

Čak ćemo i kod vjernika rijetko naići na spremnost suočenja sa smrću.

Sokratova smrt, djelo talijanskog slikara Giuseppea Diottia iz 1806. godine.

Jednu od najuzvišenijih pouka u susretu sa smrću pružio nam je filozof Sokrat.

U djelu Fedon Platon nam prenosi svečanu atmosferu razgovora u tamnici između Sokrata i njegovih prijatelja u posljednjim satima prije ispijanja smrtonosnog otrova.

Osim filozofske pouke o pet argumenata za besmrtnost duše te opisa predjela u koji duše odlaze poslije smrti, Sokrat naglašava važnost stjecanja vrlina i spoznaja za života kao istinski valjanih usmjerenja kojima treba težiti.

Prema Sokratovu dubokom uvjerenju, susret sa smrću i prelazak u Had ne bi trebao biti strašan za onog čovjeka koji se za života brinuo za dušu i težio za trezvenošću, pravednošću, hrabrošću, slobodom i istinom.

Ostajući dosljedan svojoj filozofskoj potrazi za smislom i propitivanju dubokih egzistencijalnih pitanja, pred kraj Obrane Sokratove Platon navodi razloge za nadanje da je smrt neko dobro.

Prema njemu, smrt je jedno od ovog dvoga: ili je takva da onaj koji je umro nije ništa, pa nema nikakva osjećanja ni o čemu, ili je prema onome što se govori, nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto.

U prvom bi slučaju smrt bila blagodat poput dubokog i slatkog sna.

S druge strane, ako je smrt seoba na drugo mjesto i ako je istina da ondje borave preminuli, bila bi velika sreća ponovno susresti prave suce, polubogove i heroje poput Orfeja, Hesioda, Ajanta i Odiseja.

Prema svemu sudeći, Sokrat bi nastavio svoj život istražujući i ispitujući, što bi za njega predstavljalo neizmjerno zadovoljstvo.

Sokratov put prakticiranja vrlina izuzetan je primjer kako možemo dostojanstveno živjeti i konačno dočekati smrt koja nije ništa drugo nego jedan od prijelaza na rijeci Života.

Nisu li Tanatosova bezgranična krila, kako nam to ukazuje Orfička himna, ujedno i ona koja nam pomažu da se oslobodimo ograničenja i oslobođeni krenemo dalje?

Autor: Zlatko Perović

http://nova-akropola.hr

nastavlja se...

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!