Polarna (arktička) čigra
Svjetski rekord u migraciji životinja ima ptica koju zovemo polarna (arktička) čigra.
Njen put počinje nekoliko tjedana nakon izlijeganja iz jaja, vodi iz sjevernog Grenlanda prema zapadnim obalama Europe i Afrike, pa nastavlja preko Južnog polarnog oceana (Antarktičkog oceana) do Južnog pola – ukupno oko 18 000 km.
Za manje od godinu dana prevalit će istu udaljenost na svom povratku kući.
Ali, nije samo udaljenost koju prevali ono što je impresivno.
Kako engleske lastavice znaju put do svog zimskog hranilišta u južnoj Africi, udaljenog 10 000 km, a zatim uspijevaju pronaći put natrag u proljeće da bi se razmnožavale, često na istom mjestu gdje su se gnijezdile prethodne godine?
Biolog Rupert Sheldrake, koji se bavi ovim i drugim pitanjima u svojoj knjizi Psi koji znaju kada im vlasnici dolaze kući i druge neobjašnjive životinjske sposobnosti, za ilustraciju daje još jedan primjer izvanredne navigacijske vještine životinja koje se sele:
Mlade zelene kornjače koje su se izlegle na obalama otoka Ascensiona, usred Atlantika, pronalaze svoj put preko oceana do hranilišta svojih predaka na brazilskim obalama.
Godinama kasnije, kada dođe vrijeme da polože jaja, one putuju natrag do obala Ascensiona, otoka promjera samo 10 km, udaljenog više od 2300 km, bez odmora.
Njihova sposobnost navigacije jedna je od velikih neriješenih zagonetki biologije.
Još je nevjerojatnija instinktivna sposobnost mladih ptica da pronađu put do zimskih staništa svojih predaka bez vodstva ptica koje su tamo bile ranije.
Europske kukavice, koje podižu ptice drugih vrsta, ne znaju za svoje roditelje koji kreću prema južnoj Africi u srpnju ili kolovozu, prije nego je nova generacija spremna poletjeti.
Otprilike četiri tjedna kasnije, mlade kukavice pronalaze svoj put do hranilišta svojih predaka u Africi, bez pomoći i bez pratnje.
Kako one to čine?
Put arktičke čigre
Hipoteza koju trenutno prihvaća većina biologa jest ta daut arktičke čigre te ptice selice imaju urođeni genetski program koji ih usmjerava duž određene rute, orijentirajući se pomoću Sunca, Mjeseca i zvijezda, pomoću magnetskog osjećaja za geografsku dužinu i, u nekim slučajevima, pomoću osjeta mirisa.
Iako neki uspješni eksperimenti pokazuju da svi ovi čimbenici imaju utjecaja, teorija nije u potpunosti zadovoljavajuća.
Jedna je od njenih manjkavosti činjenica da nebeska tijela nisu uvijek vidljiva zbog oblačnog vremena, ili u slučaju riba i morskih kornjača jer su one pod vodom; druga je ta što Zemljino magnetsko polje stalno varira pa nije pouzdano.
Što se tiče osjeta mirisa, on može pomoći kada se životinja približava odredištu, kao u slučaju atlantskog lososa koji može “namirisati” svoje vode, ali ne i kada je tisuće milja daleko, usred oceana.
Nadalje, ptice poput albatrosa ne slijede određeni put, a mogu se vratiti kući s bilo kojeg mjesta.
Kao i mnoge od tih životinja, one kao da instinktivno znaju put.
Glavna alternativna teorija koja objašnjava navigacijske sposobnosti migracijskih životinjskih vrsta takozvana je “usmjerenost na cilj”.
Ona kaže da postoji sila “privlačenja” odredišta koja omogućuje životinjama da “znaju” kamo idu.
Uz ovaj urođeni osjećaj, životinje mogu također koristiti i druge načine navigacije pomoću položaja Sunca, Mjeseca i zvijezda ili Zemljinog magnetizma, ali put mogu pronaći i bez njih.
Niz eksperimenata podržava teoriju “usmjerenosti na cilj”.
Jedan od njih, kojega je provodio nizozemski biolog A. C. Perdeck 1950-tih godina, uključivao je hvatanje ptica selica na njihovom putu prema odredištu, prevoženje avionom do mjesta izvan njihove uobičajene rute i promatranje njihova ponašanja.
Drugi “eksperiment” dogodio se slučajno kada je kornjača s otoka Ascensiona prenijeta u Englesku 1865. godine.
Kada je brod stigao do kanala La Manchea, kornjača je izgledala bolesno, pa je bačena u more.
Dvije godine kasnije ponovno je uhvaćena na otoku Ascensionu i prepoznata jer je bila označena.
Dakle, kako se uspjela vratiti?
Također je zanimljivo primijetiti da neki od tzv. “primitivnih” ljudi, odnosno oni koji su više u dodiru s prirodom, imaju vrlo razvijene navigacijske sposobnosti.
Jednu od najspektakularnijih demonstracija ove sposobnosti dao je Tupaia, poglavar i navigator s Raiatea u blizini Tahitija.
Kapetan James Cook susreo ga je 1769. na svom prvom velikom istraživačkom putovanju i pozvao ga da putuje s njim na brodu Endeavour.
Tijekom putovanja od preko 10 000 km […]
Tupaia je znao pokazati pravac prema Tahitiju u bilo kojem trenutku, bez obzira na prevaljenu udaljenost i zaobilaznu rutu plovidbe broda.
Koje je objašnjenje tih izvanrednih sposobnosti?
David Attenborough u svom serijalu Život na Zemlji kaže:
Čini se da ne postoji jedan odgovor: one koriste brojne metode.
Neke počinjemo razumijevati; neke nas zbunjuju; a mogu postojati i neke koje ovise o sposobnostima koje još ne slutimo.
Rupert Sheldrake vjeruje da se fenomen može objasniti njegovom teorijom “morfičke rezonancije”. Ona kaže da su migracijske životinje “morfičkim poljima” povezane sa svojim mjestom rođenja, hranilištem ili zimskim staništem.
Ta polja imaju prirođenu memoriju prenošenu morfičkom rezonancijom koja uzrokuje da određeni organizam, kao što je ptica selica, rezonira s pticama iste vrste prethodne migracije.
Dakle, kada mlada kukavica kreće iz Engleske prema Africi, ona se oslanja na kolektivno sjećanje svojih predaka.
Ovo sjećanje, prirođeno morfičkom polju migracijskog puta njene vrste, vodi je duž puta, dajući joj smjerokaz hranilišta i odmorišta.
Ovo kolektivno sjećanje omogućuje joj prepoznati da je stigla na odredište.
Sve vodi tome da pojedinačno znanje prethodnih životinja iste vrste ulazi u kolektivni um koji obrađuje podatke i čini ih dostupnima svim sadašnjim i budućim životinjama te vrste.
Izvrstan su primjer leptiri.
Svakog ljeta leptir stričkov šarenjak stiže u Britaniju iz sjeverne Afrike radi razmnožavanja, putujući 1600 km bez stajanja.
Po dolasku odmah se razmnožavaju, a sljedeća će se generacija u jesen otputiti u Afriku.
Drugim riječima, natrag ne lete isti leptiri, nego novi koji nikada prije nisu putovali, a ipak znaju put.
Proučavanje tih i drugih čuda prirode (uključujući prirodu ljudskog bića) može nas učiniti svjesnijima prirodnih procesa koji su daleko od čisto mehaničkih, automatskih i potpuno objašnjivih materijalističkim pogledom na život koji sve vidi na najprozaičniji način.
Postoje tajne u prirodi, pojave koje se ne mogu u potpunosti objasniti redukcionističkom znanošću.
To ne znači da one nemaju objašnjenje ili da ih se ne može razumjeti, nego da je ponekad prikladnije sredstvo razumijevanja – intuitivni um.
Dakle, i poetski i maštoviti duh može doprinijeti tome, pa bih za kraj citirao tekst iz nedavno objavljene knjige o migraciji lastavica, A Single Swallow, čiji je autor Horatio Clare slijedio migracijski put lastavica iz južne Afrike do Walesa:
Prije nego što sam krenuo, volio sam ih [lastavice] estetski: bile su lijepe i brze. Sada se divim njihovoj snazi i upornosti.
Nešto je sasvim posebno živjeti poput lastavica u letu, izvrgavajući se stalnoj opasnosti…
Njihova neustrašivost, njihova radost življenja i njihov avanturizam ono su što volim.
Bile su tako veličanstvene, ljupke i elegantne da sam se osjećao povlaštenim biti s njima.
Čovjek je dio prirode i priroda je dio nas.
Autor: Julian Scott
bglavac
irida
edin.kecanovic
