TAJNA ISTINSKE PERCEPCIJE

 

Što uopće znamo?

Trebamo li uopće išta znati s obzirom da će nas svaka konačnost, automatski i ograničiti tj. uokviriti naše spoznajne procese. 

Naučeni smo (uče nas ili se pak neprestano učimo) da se u svakom trenutku postavljamo (i ponašamo) kao da znamo sve.

Budimo realni i zapitajmo se – da li je to uopće moguće?

Koji je postotak zablude integriran u takve stavove?

Koja je cijena tih zabluda? 

Kako i zašto nam se te zablude događaju?

Odgovor je kratak. 

Ego. 

U razumijevanju ega i njegove prirode, sakriven je taj ključ “sreće i nesreće”, “malog i velikog”, tajna istinske percepcije.

Nema sumnje kako je ego vrlo važan integrativni elemenat u evoluciji čovjeka.

 Štoviše, možemo slobodno tvrditi kako je upravo razvoj ega omogućio čovjeku pomak od animalnog prema ljudskom jer životinja nema razvijenu mogućnost egocentrične integracije iskustva posredstvom inteligencije kao čovjek.

 Životinja nema jastvo, ne može se baviti pojmom ja, već djeluje na nivou kolektiva tj. razvijenih instinkata vrste kojoj pripada.

Bez postojanja ega i centralnog “Ja”, čovjekova svijest ne bi nikada mogla integrirati suprotnosti kao uslov emancipacije svijesti, razviti se, planirati, te naposlijetku i organizirati u razne forme individualnog izraza.

Ali po samoj svojoj prirodi, ego je uslovljen da neprestano izvršava svoju primarnu zadaću i pokušava uspostaviti sebejedinstvo i sebeintegraciju i čini to isključivo na sebecentričan način.

S obzirom da nijedan čovjek nije dovoljan sam sebi, već nužno mora tvoriti i interakciju sa svime oko sebe, egocentricnost neuspješno pokušava ostvariti svoje želje očekujući da će tako dostići i životnu harmoniju, te postaje upravo suprotno od toga – izvorom svih potencijalnih konflikata. 

Ego tj. “Ja” poistovjećuje se s tijelom i na taj se način odvaja od suptilnijih nivoa življenja, te postaje sam sebi najvažnija i jedina svrha postojanja.

Rezultat toga je amputacija unutrašnjeg života tj. uopće mogućnosti kvalitetnog spiritualnog razvoja.

Prekomjernom razvoju ega doprinijele su i “slijepe ulice” misaonih modela koje nam je u nasljedstvo ostavila nauka.

Te su “slijepe ulice” nažalost toliko duboko ukorijenjene u zapadnjački mentalitet da ni očiti dokazi njihove zastare i neprihvatljivosti, ne uspijevaju postići zapažen odmak u raslojavanju te zadrtosti.

I ne radi se tek o pukom spekuliranju ili kritici u odnosu na nauku, problem je daleko dublji.

Zablude uvjerenja o poretku svijeta stvaraju dalekosežne posljedice, posebno u odnosu na mlade ljude koji još nisu stigli razviti nezavisno kritičko promišljanje.

Pogubnost nametanja pogrešnih koncepata kod nedovoljno razvijenih mladih ljudi sastoji se u tome što pogrešni koncepti postaju temelj svake njihove buduće nadgradnje.

Na taj način nezavisno kritičko promišljanje postaje neostvarljivo.

U startu naslijeđujemo uvjerenja kako su prostor i vrijeme neka neziva prazna područja unutar kojih se prema zakonu apsolutne određenosti gibaju razni “objekti”.

U pojam “objekta” svrstava se sve, tako da i sam čovjek postaje “objektom”, a kamo li sav ostali “živi i neživi” svijet.

 Ta neholističnost stavova, posljedično stvara i mentalnu zabludu o razdvojenosti svakog “objekta” koji je samim time nužno i upućen da egzistira kao zatvoren sistem, koji jeste i treba biti sam sebi dovoljan izvor ili pak svrha postojanja.

Ta strašna zabluda pobija svaku međuzavisnost i interakciju, pretvarajući sve u razdvojene elemente koji se u tom praznom prostoru susreću ili sudaraju isključivo “slučajno”.

Ako se malo zamislimo nad tim konceptom “slučajnih” susreta i mogućnostima preživljavanja svakog od tih “samodovoljnih” objekata, jedina osnova po kojoj to postaje moguće je taj famozni pojam “prirodne selekcije” tj. “zakona jačeg” u kojem veća životinja obavezno jede onu manju.

S te tačke gledišta nimalo ne začuđuju ratovi i nasilje “modernog svijeta”, prijetnje istima itd. itd.

Jezivo je to, i stvarno golemo otuđenje čovjeka, a mogućnost korjenite transformacije bez velikih tragedija, sve udaljenija.

Živeći po sistemu unutar kojeg je svaka jedinka izolirana u mrtvom i praznom prostoru, posljedično se stvara i potpuna atrofija ikakvog zdravog odnosa čovjeka naspram čovjeka, čovjeka naspram biljnog i životinjskog svijeta, čovjeka naspram cijele planete koju nastanjuje.

 Ne dođe li do istinskog i korjenitog preodgoja u modelima razmišljanja šire populacije, čovječanstvu neumitno slijedi titula kozmičke metastaze.

U budizmu (a koji se opravdano počinje nazivati i istinskom Naukom Uma) nailazimo na dodatne potvrde svih ovih razmatranja.

Oni problem ega vezuju uz pojam prianjanja, navodeći da čovjek neumjereno se prepuštajući ličnom i čuvstvenom nailazi i na brojne tegobne trenutke, ali da u postojanju tegobnih trenutaka ne leži stvaran problem.

 Problem je što su sama čuvstva stvorena iz naših egocentričnih ideja i predstava o svijetu, životu i nama samima.

Problemi koje proživljavamo, izniču samo zato što uporno prianjamo uz te stavove i gledišta.

 

“Zazu upita Nankvana: Što je put?

Nankvan reče: Običan um je put.

Zazu: Da li da pokušam na taj način?

Nankvan: Ako pokušaš, promašit ćeš.

Zazu: Kako ću znati je li to put, ako ne pokušam?

Nankvan: Put ni na koji način nije povezan sa znanjem ili neznanjem.

 Znanje je obmana; neznanje neukost.

 Ako se probiješ na put ne-pokušavanja, on će ti se širom rastvoriti – prazan i ogroman.

Ima li ikakve potrebe to potvrditi ili negirati?”

(Iz Zen knjige “Prepreka bez vrata”)

 

U Toltečkom nagualizmu (koje nam je poznato kao učenje Don Huana iz knjiga Carlosa Castanede), istaknuta je tvrdnja kako su glavni resursi naših životnih energija već odavno usmjereni prema svijetu kako bi predstavili projekciju o sebi, u smislu – tko smo, šta želimo postati, kako želimo biti viđeni, te kako nas drugi vide.

Na taj način je 90% naše energije protraćeno radeći upravo to, i ništa novo ne može doprijeti do nas.

A to je upravo ono što nas najviše ubija u pokušaju da dostignemo istinsku samorealizaciju, te je stoga apsolutno neophodno isključiti taj neprestani egocentrični ja-pa-ja unutrašnji dijalog.

Mnogi duhovni pravci koji su ispravno prepoznali pogubnost oslonca na ego otišli su pak u drugi ekstrem, naglašavajući nužnost njegovog potpunog uništenja i negacije.

Naravno da je to potpuno pogrešan i neprihvatljiv pristup jer da bi čovjek postao cjelovito biće, on ne samo da treba ispravno integrirati ego, već i onu raniju, animalno-instinktivnu fazu.

Preizražen ego teži dokinuti esencijalnu bit vrijednosti svega prethodnog, kao i onog što tek treba biti razvijeno.

 Egocentričan čovjek je poput male ogoljele hridi usred mora, nema u posjedu ničeg osim svojih neumjerenih želja i projekcija uma o samom sebi, te je stoga neophodno raditi na proširenju vlastite percepcije izvan okvira ograničenog “Ja”, ne bi li samim širenjem percepcije postao sposoban nadići krutost i uskost samoidentifikacije, te naposljetku i obuhvatio čitav
Univerzum i sve njegove međuodnose.

“Uistinu, čitava poanta je biti kući u tijelu i njegovim željama, umu i njegovim idejama, duhu i
njegovoj svjetlosti.

Obgrliti ih potpuno, jednako, istovremeno, pošto svi su jednako geste Jednog i Jedinog Ukusa.

Nastaniti požudu i gledati njen ples; ući u ideje i slijediti njihovu blistavost; zaroniti u Duh i probuditi se u slavi kojoj vrijeme ne zna imena.

Tijelo i um i duh, svi skupa sadržani, jednako uključeni, u uvijek-prisutnoj svjesnosti.

U mirnoći noći, Boginja šapuće.

U svjetlosti dana, mili Bog urliče.

Život pulsira, um zamišlja, emocije se komešaju, misli lutaju.

Što su svi oni do beskrajni pokreti Jednog Ukusa, koji je zauvijek u igri s vlastitim kretnjama, dok šapuće tiho svima koji slušaju: nisi li ovo ti sam?

Kad grmljavina tutnji, ne čuješ li svoje Jastvo?

Kad munja sjevne, ne vidiš li svoje Jastvo?

Kad oblaci lebde nečujno po nebu, nije li to tvoje bezgranično Biće, koje ti odmahuje u pozdrav?”

 

“Jedan Ukus” – Ken Vilber