Drevni je Egipat oduvijek bio tajnovit i nerazumljiv mentalitetu zapadne civilizacije.
Bitan razlog tome je i dugi vremenski raspon između raspada egipatske i početka razvoja prve civilizacije na europskom tlu.
Naime, iako je egipatska država formalno trajala do Kleopatrine smrti 30. g. pr. Kr., njena autentična kultura propada već nakon završetka Nove države, oko 1085. g. pr. Kr.
Čak i sam naziv “Egipat” nije izvoran, nego dolazi od grčke riječi Aigyptos, u značenju, “Nepoznato”, “Skriveno mjesto”.
Ime kojim su ga zvali njegovi stanovnici bilo je Khum, Kemu ili Kem i značilo je “Crveni”, “Zahvaćen plamenom”, “Vatreni”.
Postoje različite teorije o izvornom nazivu Egipta, ali sve predaje i zapisi samih Egipćana upućuju na još veću zagonetku – njihovo atlantidsko podrijetlo i desetine tisuća godina dugu povijest.
Stari Grci nisu uspjeli upoznati, niti dovoljno shvatiti Egipat, iako su mnogi njihovi učeni ljudi, poput Solona i Platona, tamo boravili i učili od tada već rijetkih iniciranih svećenika.
Oni su im otkrili zapanjujuće podatke o svojoj povijesti i kulturi.
U vrijeme Rima, Egipat je bio jedno od pridruženih kraljevstava, a predstavljao je žitnicu carstva, ali ne samo fizičku, nego i duhovnu, pogotovo grad Aleksandrija gdje se nalazila i poznata knjižnica.
Raspadom Rimskog Carstva, zaborav ranog srednjeg vijeka zahvaća i Egipat.
Tek krajem XVIII. st., s dolaskom Napoleona s više od dvjesto znanstvenika, ponovno započinje otkrivanje Egipta.
Tada je otkopana velika sfinga u Gizi, sačuvan od uništenja zodijak iz Dendere, pronađen kamen iz Rosette po kojem je Champollion kasnije odgonetnuo hijeroglife…
Međutim, u XIX. st. pozitivisti su dali svoju verziju cjelokupne egipatske povijesti koja se temeljila samo na nekim obilježjima razdoblja nakon raspada Nove države.
To je bilo podjednako neumjesno kao što bi bilo osporiti ljepotu Nefretete, opisujući njenu sasušenu mumiju.
Strpali su Egipat u “magareću klupu” svoje nove slike povijesti, pripisujući mu okrutno robovlasničko uređenje, vjerovanje u životinje, mumificiranje radi održavanja tijela nakon smrti…
Premda se već desetljećima zna da te informacije nisu istinite, one, nažalost, još uvijek kolaju medijima i nalaze se u školskim udžbenicima.
Milijunima djece širom svijeta “egzaktno” se usađuju u svijest slike mršavih robova koji na mekanim palminim deblima, po pustinjskom pijesku tankim konopcima vuku kamene blokove od stotinjak tona.
Zatim ih se uči temeljnim zakonima fizike i superiornosti naše civilizacije u odnosu na primitivnu i nehumanu prošlost.
Egiptolozi iz cijelog svijeta neprestano nešto iskapaju i milijuni turista razgledavaju hramove, piramide, grobnice…
No, gdje su carski dvori, zamkovi, ljetnikovci, utvrde “okrutnih” faraona?
Ako se bičem prisiljavalo tisuće ljudi da kopaju grobnice stotinjak metara u živoj stijeni, grade piramide koje današnja tehnologija nije u stanju izgraditi – zašto nigdje nisu pronađeni impozantni ostaci građevina u kojima su uživali ti vlastodršci?
U Egiptu gotovo isključivo nailazimo na sakralne građevine i predmete visoko kvalitetne izrade, preciznosti i ljepote.
Stoga je ne možemo opisivati kao primitivni oblik europske prošlosti i pripisivati joj nepoželjne karakteristike naše civilizacije.
Ona je jednostavno bila drugačija, znatno duhovnija i zato je nama u mnogo čemu nerazumljiva.
zato j
Vidimo da je ova drevna civilizacija pridavala puno veću važnost vječnim, nego prolaznim vrijednostima svakodnevnog života.
Stoga je ne možemo opisivati kao primitivni no bila drugačija, znatno duhovnija i e nama u mnogo čemu nerazumljiva.
U svim većim arheološkim muzejima svijeta egipatske zbirke zauzimaju posebno mjesto.
Razgledavanje se obično odvija u tišini, jer vodiči gotovo da o tim izlošcima i nemaju što posebno reći.
Ti nijemi ostaci Egipta poput sfinge čuvaju svoje skriveno značenje i postojano čekaju čovjeka XXI. stoljeća, koji će ponovno pokušati skinuti veo s njihove tajne.
Autor: Andrija Jončić
irida
bglavac
