Deveta godina poslije Krista, Teutoburška šuma, hladna, maglovita germanska zemlja i dvije vojske… tri moćne rimske legije rasipaju se poražene od barbarskog saveza germanskih plemena, vođenih Arminijem, germanskim knezom koji je veći dio života proveo kao rimski talac. Carski orlovi, svetinje legija su zarobljeni.ž

Na tu vijest car Oktavijan August u nevjerici zaziva ime svog zapovjednika govoreći: “Kvintilijane Vare, vrati mi moje legije….”

Kip Tacita ispred bečkog Parlamenta

Germanska plemena stupaju na povijesnu pozornicu kao protivnici Rima, nadirući preko Rajne u rimsku Galiju iz svoje pradomovine tijekom III. st. pr.Kr.

Postojbinom germanskih plemena smatra se područje obale i otoka Baltičkog i Sjevernog mora, jug Skandinavskog poluotoka, te nizinski dijelovi sjeverne Njemačke.

Odatle počinje njihovo širenje i sukobljavanje, kako s Galima (od kojih preuzimaju brojne kulturne elemente), tako i s Rimljanima.

Tijekom sljedećih stoljeća te će se vojske mnogo puta sukobiti s promjenjivom ratnom srećom: Rimljani, braneći svoje sve nestabilnije granice, i Germani, nezaustavljivo nadirući.

O tome nas izvještavaju brojne rimske kronike, a ponajbolje Galski ratovi Gaja Julija Cezara, te Germanija Publija Kornelija Tacita.

Konačan udarac Rimu zadat će Germani u V. st. kad će zavladati i samim Vječnim gradom.

Raspadom Rimskog Carstva nastupa srednji vijek koji će bitno obilježiti upravo Germani, koji će nastojati nastaviti tradiciju Rimskog Carstva.

Proširit će svoje naseobine i utjecaj od Afrike do Britanskog otočja, od Apeninskog, do Iberskog poluotoka, od današnjih njemačkih i francuskih područja, pa sve do granice s Bizantskim Carstvom, ostajući cijelo vrijeme prisutni na svojim izvornim područjima sjeverne Europe.

Danas je velik dio visokorazvijenih europskih država, kao i SAD-a, pod presudnim utjecajem germanskog elementa u stanovništvu; Nijemci, Francuzi, Britanci, Skan­dinavci i drugi izravni su potomci ovih germanskih plemena koja su srušila Rimsko Carstvo i na njegovim temeljima stvorila novu europsku civilizaciju.

Osvrnemo li se na područje ekonomije, znanosti ili politike, ne možemo ne zamijetiti da je ova skupina naroda najzaslužnija za oblikovanje našeg modernog svijeta, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Kako su tu novu silu u usponu vidjeli visoko civilizirani Rimljani prvih stoljeća nove ere, pokušat ćemo saznati čitajući Tacitovu Germaniju.

Mramorni sarkofag dimenzija 153×273×137 cm prikazuje prizore iz borbe između Rimljana i barbarskih plemena, najvjerojatnije Germana.

Pronađen je u rimskoj četvrti Portonaccio po kojoj je i dobio ime.

Smatra se da potječe iz II. stoljeća, a čuva se u Nacionalnom rimskom muzeju.

Karta s rasporedom germanskih plemena koja opisuje Tacit.

Prikaz starog germanskog sela.

Germanija

Plutarhov suvremenik Tacit u svojoj Germaniji, svojevrsnoj etnografskoj studiji, daje detaljan opis njihovog političkog, gospodarskog i kultur­nog života, ponajviše se oslanjajući na danas izgubljeno kapitalno djelo Plinija Starijeg Povijest germanskih ratova.

Stara Germanija o kojoj piše Tacit prostirala se na području između rijeka Rajne, Dunava i Visle, te Karpata.

Obuhvaćala je današnju Njemačku, Češku, dio Austrije i Poljske te Skandinaviju, koja je u to doba, pa sve do XI. st., smatrana ogromnim otokom.

Tacit Germaniju opisuje kao zemlju sa surovim podnebljem, ružnu, pustu i žalosnu za svakoga kome nije domovina, ali kaže: Zemlja nema svugdje isti izgled, ali je uglavnom sva pokrivena ili neprohodnim šumama ili gadnim baruštinama.

Krajevi prema Galiji vlažniji su, a prema Noriku i Panoniji vjetrovitiji.

Germanija je dosta plodna, i u njoj uspijeva voće; stoke ima dosta, ali je neugledna.

Tacit govori o nekih pedesetak germanskih plemena.

Plemena su se sastojala od rodova, koji su bili rodbinski povezani, a rodovi od porodica.

Porodice, rodovi i plemena imali su svoje starješine.

Iako su ­vrlo često ratovali jedni protiv drugih, ponekad bi se po nekoliko plemena uspjelo ujediniti, i to ­uglavnom protiv Rimljana.

Samo ime Germanija novo je i upotrebljava se od prije kratkog vremena.

Ono pleme koje je prvo prešlo Rajnu i protjeralo Gale, i koje se sada zove Tungrima, nazvano je onda Germancima.

I tako je, malo pomalo, ime jednoga plemena prešlo na cijeli narod: najprije je to strašno ime označavalo samo pobjednike, kasnije su se njime počeli nazivati i svi ostali.

O njihovom izgledu piše: … ima­ju prkosne plave oči, riđu kosu, krupno tijelo, sposobno samo za napad.

Za rad i za štrapace nisu sposobni, a najteže još podnose žeđ i vrućinu; na hladnoću i na glad naučila ih je, međutim, surova klima i oskudica, te naglašava razlike u načinu stanovanja kod Germana u odnosu na visoko civilizirano Rimsko Carstvo:

oznata je stvar da Germani ne stanuju u gradovima, pa čak ne vole ni zbijena naselja.

Svaki od njih stanuje odvojeno i za svoj račun, tamo gdje je našao kakav lijep izvor, ili polje, ili šumu.

Njihova sela nisu kao naša, sa zbijenim zgradama, naslonjenim jedna na drugu. Svaki ima oko kuće širinu, ili zato što se plaše požara, ili zato što ne znaju drukčije zidati. Oni ne znaju za kamen i ciglu.

Za zidanje upotrebljavaju sirov, neobrađen materijal, i nimalo ih se ne tiče da li će to biti lijepo i ukusno ili ne.

Samo poneka mjesta na kući premažu, malo brižljivije, zemljom, tako čistom i sjajnom da izgleda kao slika ili ornament.

Još imaju običaj da prave zemunice, na koje natrpaju mnogo gnojiva.

Tu se sklanjaju od zime, a to im je i ostava za hranu.

Ovakva skloništa, doista, mogu zaštititi od ljute zime; osim toga, ako dođe neprijatelj, on pustoši samo ono što vidi, a ono što je sakriveno i zakopano ne zna ili neće tražiti.

Sa simpatijama i ponešto idea­lizirano opisuje njihov jednostavan i moralan život koji nalikuje onom “plemenitih divljaka”:

U svakoj kući rastu djeca, gola i prljava, i razvijaju se do snage i veličine kojoj se divimo.

Svaka majka doji dijete svojim mlijekom, a ne ­ostavlja ga sluškinjama i dojki­njama.

I gospodar i rob odgajaju se podjednako jednostavno i strogo: i jedni i drugi rastu pored iste stoke, žive na istoj zemlji, dok ih vrijeme ne rastavi, i dok se gospodar ne izdvoji svojom hrabrošću i vrlinom.

Thor se uglavnom bori protiv zlih bića koja donose kaos u svijet, a najčešće su to divovi i trolovi.

Bio je omiljen u naro­du pa su se često za zaštitu nosili amuleti u obliku njegova malja.

Zanimljivo je da taj malj oblikom podsjeća na križ pa će germanska tradicija združena s kršćanskom nastaviti živjeti i nakon što su mitske priče davno pale u zaborav.

Saksonski viking

Prenosi kako su osobito cijenili vjernost u braku koji je za njih bio svetinja, pa s te strane u Tacitovim očima zaslužuju najveće divljenje.

Djevojka se udaje za svog vršnjaka, i to onda kad su oboje u punoj snazi, i ta snaga produžuje se i u njihovoj djeci.

Germanu su sestrina djeca isto tako draga kao i njegova rođena.

Neki čak drže da je krvna veza između ujaka i nećaka svetija i čvršća, i kad uzi­maju taoce, oni osobito rado biraju nećake: na taj će način imati u svojim rukama i pojedinca i cijelu porodicu.

Također ih uzdiže kao narod neiskvarena duha i čvrstih moralnih zasada, koji drži do vrlina kao što su istinoljubivost, slobodoljubivost, hrabrost, bračna vjernost, gostoprimstvo, itd.

Time je na neki način svojim dekadentnim sugrađanima ukazivao prstom na zaboravljeni starorimski moral.

Da Germani ne znaju za lukavstvo i pretvaranje, bili su uvjereni i mnogi rimski imperatori (August, Kaligula, Neron, Galba), koji su ih rado uzimali u svoju tjelesnu stražu.

Tamo nitko ne proglašava poroke smiješnima, niti se za zavodnike i bludnike kaže da su “moderni ljudi”…

Ističe da su ponosni i uvijek čuvaju svoje dostojanstvo te da se pokoravaju samo boljem od sebe: Kad biraju kraljeve, gledaju na porijeklo, a kad biraju vojvode, na hrabrost.

Kraljevi nisu neograničeni i svemoćni, a vojvode imaju vlast i ugled više po dobrom primjeru koji daju – ako su odlučni, ako su pregaoci, ako prednjače svima – nego po svom položaju.

Na smrt, tamnicu, pa čak i na šibanje mogu osuditi samo svećenici, i to se ne smatra kao kazna, ni kao osuda vojvodina, već kao naredba samoga boga, koji se, po njihovom vjerovanju, nalazi među borcima.

No, povrijeđeni ponos i čast često su vodili do krvnih osveta: German prima u nasljedstvo i prijateljstva i neprijateljstva, i svoga oca i svojih rođaka. Neprijateljstva ne traju vječito.

Čak se i krv može izmiriti izvjesnim brojem krupne i sitne stoke, i tada je umirena cijela kuća.

Ovaj je običaj za društvo koristan, jer privatne razmirice – kad se uzme u obzir neograničena sloboda kod Germana – mogu biti veoma opasne.

Hrabra ratnica i valkira Brunhilda, Arthur Racham, 1912.

Nordijski bog Thor, bog groma, munja, vjetrova i kiša, u borbi protiv divova, kako ga je 1872. godine prikazao Marten Eskil Winge.

Karlo Veliki

O načinu donošenja odluka i dosuđivanja pravde Tacit piše: Manje važne stvari rješavaju starješine dogovorno, o važnijim stvarima odlučuju svi; međutim, i u onim slučajevima kad posljednju riječ treba dati cijelo pleme, porazgovaraju se prvo starješine između sebe.

Skupština se – ako se ne dogodi nešto nepredviđeno i neočekivano – sastaje u određene dane, i to kad je mlad ili pun mjesec, jer drže da je, za skupštinski rad, najsretniji početak u te dane…

Njihova odveć velika sloboda ima tu nezgodu što na skupštinu ne dolaze nikad u isto vrijeme, onako kako im je naređeno, i tako se provode u neradu i sačekivanju po dva-tri dana. Na skupštinu dolaze pod oružjem, i sjedaju gdje je ­kome volja.

Svećenici imaju dužnost odr­žavati red, makar i silom.

Kad oni zapovijede, svi moraju ušutjeti, i tada kralj uzima riječ, ili kakav starješina, a potom govore oni koji se odlikuju svojim godinama, ili otmjenim porijeklom, ili ratnom slavom, ili govorničkim darom.

Svaki gleda da svoje mišljenje obrani razlozima, a ne ugledom i položajem koji uživa.

Ako im se kakav prijedlog ne svidi, oni ga odbiju žagorom; ako im se svidi, oni zazvekeću frameama [kratki mač].

Zveket oružja kod njih je najljepši izraz odobravanja.

Germane kao najljuće neprijatelje Rima ipak najčešće spomi­nje po njihovoj tjelesnoj snazi i neustrašivosti te stalnoj spremnosti da se prihvate oružja i krenu u bitku: Ni jedan posao, ni javan ni privatan, ne vrši German drugačije nego pod oružjem; ali oružje može nositi samo od onog trenutka kad ga cijelo pleme proglasi za sposobnog.

U tom slučaju ili tko od starješina, ili otac, ili koji rođak, pred cijelim zborom, okite dotičnog mladića oružjem: to je za mladiće njihova toga, to je njihovo prvo odlikovanje. Dotle su oni pripadali kući, a od sada pripadaju državi.

Za mladiće iz otmjenih kuća, za mladiće čiji očevi imaju osobite zasluge, počinju se starješine zanimati od početku, i tako bivaju oni određeni za pratioce starijim, već iskusnim ratnicima. …

Ugled i moć jednog starješine zavisi od broja i valjanosti mladića koji su oko njega; u miru to mu je dika, u ratu zaštita.

I u svome plemenu i kod susjeda bit će on poznat i slavan samo toliko koliko bude imao pratilaca i koliko oni budu vrijedili. Takvim starješinama dolaze poslanstva i šalju se darovi.

Često je sama njihova slava bila dovoljna da otkloni rat…

U bitci, za starješinu bi bila sramota da ga tko nadjunači, a za njegove pratioce – da iza njega izostanu; osobito bi bilo nedostojno i za cijeli život sramno izići iz borbe živ, a pustiti starješinu da pogine.

Njega braniti i čuvati, njemu pripi­sivati svoja junaštva, najsvetija je dužnost.

Starješine se bore za po­bjedu, a pratioci za starješinu.

Prenosi da su za junaštvo germanskih ratnika nemalo zaslužne njihove žene: Miraz ne donosi žena mužu, već muž ženi.

Roditelji i rođaci nađu se tu i pregledaju darove, a darovi nisu stvari koje gode ženskoj sujeti ili kojima bi se mlada nakitila, nego su to volovi i zauzdan konj i štit s frameom i mač.

Za te darove dobiva momak djevojku, koja, sa svoje strane, kao uzdarje mužu donese nešto oružja.

To se smatra za najčvršću vezu, za svetu tajnu vjenčanja, za same bogove braka.

I sama ova znamenja na početku bračnog života opominju Germanku da i ona mora sudjelovati u junaštvima i u ratu, da sa svojim mužem mora dijeliti sve muke i opasnosti, da i u ratu i u miru, mora podnositi iste teškoće i napore: eto to znači par volova, i opremljen konj i oružje.

Tako mora živjeti, tako i umrijeti.

Ono što je primila ima neokaljano i časno predati svojim sinovima, koji će to predati njenim snahama, a ove opet unucima….

Često se, kažu, dogodilo, da su vojsku koja se u borbi pokolebala i bila već tu da se razbjegne, ohrabrile i zadržale žene…

Germani drže da u ženi ima nečeg božanskog, proročanskog, zbog toga idu za njihovim savjetima i slušaju njihove riječi.

Osobito cijene umijeće proricanja, a ta je dužnost pripadala nadahnutim ženama zvanim volur: Rijetko se koji narod toliko zanima za znamenja i gatanja koliko Germani. Način na koji oni gataju vrlo je jednostavan.

Grančicu kakvog plodonosnog drveta isijeku na štapiće, obilježe svaki štapić posebnim znakom, pa ih onda nasumice izruče po bijelom platnu.

Poslije toga svećenik (ako je stvar javna), odnosno domaćin kuće (ako je stvar privatna), izgovo­ri molitvu, pa onda podigne oči nebu, izvuče tri štapića i gata prema znacima na njima.

Ako je znamenje nepovoljno, tog dana se više ne poduzima nika­kvo gatanje po toj stvari; ako je povoljno, gata se ponovo, da bi se znamenje potvrdilo.

Gatanje po glasovima i letu ptica poznato je i Rimljanima i Germanima; samo što Germani gataju i po konjima.

U gajevima i lugovima, koje sam spomenuo, svako pleme čuva bijele konje koje ljudi ne koriste ni za što; te konje prežu u sveta kola, pa onda svećenik, ili kralj, ili kakav starješina, idu za njima i paze kako će rzati i udarati kopitima.

Ni u jedno gatanje ne vjeruju toliko koliko u ovo, i to ne samo običan narod i gospoda, nego i svećenici.

Svećenici sebe smatraju samo za sluge bogova, a svete konje za njihove povjerenike.

Što se tiče religije, primjećuje: Germani ne zatvaraju bogove među zidove, i ne prave kipove u ljudskom obliku, jer drže da se to ne slaže s božjim veličanstvom; oni im posvećuju lugove i gajeve, i imenom božjim nazivaju ono neshvatljivo što se može osjetiti samo u molitvi.

A za pogrebne običaje kaže: Germanski pogreb sasvim je jednostavan; jedino se vodi računa da se tijelo otmjenih ljudi spali na lomači od posebnog drveta.

Na lomaču ne stavljaju haljine, niti prosipaju mirise; sa svakim pokojnikom spaljuje se njegovo oružje, a pokatkad i konj.

U Alphenu aan den Rijnu, gradiću u zapadnoj Nizozemskoj na rijeci Rajni, gdje je prolazila sjeverna granica Rimskog Carstva, na pločniku je urezano Tacitus Germania.

Godine 2001. prilikom izgradnje trgovačkog centra u samom središtu Alphena pronađeni su ostaci rimskog Castelluma Albanianae, podignutog 40. godine za vrijeme cara Kaligule, koji je bio nastanjen do 270. g.

Posebno se osvrće na njihovu gostoljubivost, unatoč oskudici i neusporedivo skromnijim uvjetima života u usporedbi sa životom u Rimu, kao na nešto što je razmaženim Rimljanima, kao i danas nama, dirljiv, ali gotovo zaboravljen običaj: Ni jedan narod nije u tolikoj mjeri druželjubiv i gosto­ljubiv. Smatra se grijehom ne primiti gosta, pa ma tko on bio.

Svaki ga počasti onim što ima. Kad toga nestane, onda će ga domaćin uputiti gdje će opet naći gostoprimstvo, i otpratiti ga tamo.

Obojica ulaze u prvu kuću na koju naiđu, ulaze nepozvani, ali to nije važno, jer ih primaju podjednako susretljivo, i, kad je u pitanju gost, nitko ne pravi razliku između poznatog i nepoznatog.

Odnos prema robovima je također bio znatno drugačiji nego kod Rimljana: Inače njihovi robovi nemaju kao naši svoje određene dužnosti u gospodarevoj kući.

Svaki germanski rob ima svoju kuću i svoje ognjište.

Rob je u neku ruku kmet – on ima dati gospodaru izvjestan dio plodova, stoke, platna, i s tim je ispunio sve svoje obveze. Inače sve poslove po kući rade žena i djeca.

Rijetko se događa da tko išiba svog roba, ili da ga otjera u zatvor i na prinudan rad.

Iako ih predstavlja s nesum­njivom simpatijom, zamjera im neke običaje: U piću međutim nisu umjereni.

Kad bi im tko dao da piju koliko im se pije, mogao bi ih tim njihovim porokom lakše sa­vladati negoli oružjem…

Germani piju nekakav sok od ječma ili pšenice [Humor eh hordeo aut frumento] od koga je, previra­njem, načinjeno nešto kao vino.

Oni koji su blizu Rajne, kupuju i pravo vino.

Hrana im je sasvim jedno­stavna: poljsko voće, svježa div­ljač, kiselo mlijeko, i sve to bez posebnog spremanja, i bez posebnih začina – tek toliko da se utoli glad.

Optužuje ih i za lijenost: Zemlja je plodna i ima je dosta, ali je Germani ne iskorištavaju koliko bi se moglo: ne podižu voćnjake, ne odvajaju livade, ne navodnja­vaju vrtove.

Oni od zemlje traže samo žito…

Germana ćeš mnogo lakše nagovoriti da pođe u rat i da se kolje s neprijateljem, nego da ore zemlju i da čeka što će mu donijeti ljetina.

Rune

U većini skandinavskih zemalja, osobito u Švedskoj, još se može naći kamenje ispisano specifično germanskim simboličkim pismom – runama.

Zapisi su sakralnog tipa i sadrže zazive božanstvima čija se zaštita tražila, različite posvete i magijske formule.

Runama ispisano kamenje jedan je od najvažnijih, autentičnih izvora za upoznavanje svijeta Germana.

Rune su simboli koji, kao i druge vrste simbola, imaju višestruko značenje i primjenjivost, slično astrološkim ili alkemijskim simbolima.

Porijeklo im nije do kraja istraženo, no smatra se da su nastale pod utjecajem rimskog pisma.

Iako im je prvenstvena svrha bila sakralno-magijska, rune su za zaštitu urezivane na zabate kuća i ratničkih dvorana, na oružje, štitove i amulete, a kori­stile su se za proricanje, ispisane na pločicama ili grančicama, kako bi predvidjele povoljnost plemenskih poduhvata..

 Tacitovo djelo nastalo je na prijelazu iz I. u II. st. poslije Krista.

Rimljani su do tada osvojili Britaniju te jug i zapad germanske zemlje koja će postati rimska provincija Germanija s glavnim gradom Colonia Claudia Ara Agrippinensium (današnji Köln).

Razgranato Rimsko Carstvo iznutra oslabljeno dekadencijom i korupcijom, a izvana načeto navalama barbara, više nije imalo snage za daljnja osvajanja, već se počelo ograđivati.

Prema barbarskom svijetu, od Škotske do Crnog mora, podigli su limes, dugačak niz rovova, bedema i vojnih utvrda, uz čije će prijelaze niknuti naselja, vici, koja će postati mjestima razmjene između dvaju svjetova.

No, nadiranje prema granicama Rimskog Carstva nastavit će se sve dok u V. st. Germani konačno ne zagospodare i samim Apeninskim poluotokom.

Godina 476., kad je i sam grad Rim pao u ruke germanskih knezova, smatra se i početkom jednog novog povijesnog razdoblja – srednjeg vijeka.

Tijekom tog razdoblja, germanska plemena osnivat će brojna veća ili manja kraljevstva (Burgundi, Vandali, Vizigoti, Ostrogoti i dr.), a najznačajnije je Franačko Carstvo koje je ustanovila konfederacija germanskih plemena na dijelu teritorija današnje Francuske i Njemačke.

Franačko Carstvo se održalo od V. do IX. st. i suočeno s ekspanzijom Arapa, zaustavit će njihovo širenje s Iberskog poluotoka u bitci kod Toursa 732. godine.

Ova stijena ispisana runama nalazi se u Brommi, u zapadnom dijelu Stockholma.

Prijevod teksta glasi: “Sigvidr i Sigreifr su dali urezati ovu stijenu za Sinarra, svoga oca.”

Pod vodstvom Karla Velikog, okrunjenog 800. godine u Rimu za rimskog cara, koji će koristiti titulu “Kralj Franaka… koji vlada Rimskim Carstvom”, s prijestoljem u Aachenu, započet će i jedna mala kulturna renesansa pismenosti, učenosti i graditeljstva.

Kroz nutarnje reforme i vanjska osvajanja potaknuo je formiranje zajedničkog europskog identiteta pa se često u povijesti naziva “Otac Europe”.

Sveto Rimsko Carstvo još je jedan pokušaj obnove carstva po uzoru na Rimsko, nastaje u X. st., a potrajat će sve do XVIII. st., obuhvaćajući velik dio zapadne i srednje Europe.

Carstvo se sastojalo od kralje­vina, kneževina, vojvodstava, grofovija i slobodnih carskih gradova na čijim će se dvorovima, pod utjecajem nove religije, kršćanstva, razviti srednjovjekovni ideal – onaj pravednog i časnog viteštva.

O tome nam svjedoče brojne balade i epovi, a vrlo je zanimljiva Saga o Nibelunzima, jer sjedinjuje stari germanski svje­tonazor s vrijednostima kršćanskog viteštva.

Nutarnji pokretač koji je obliko­vao sve vanjske aspekte njihova života koje su nam prikazali antički pisci, jest mitska i religiozna slika svijeta starih Germana.

Ta slika svijeta stavlja čovjeka u kompleksnu stvarnost sastavljenu od devet svjetova koje podržava stablo svijeta, Yggdrasil. Svjetovi su to bogova (Asgard, Vanenheim), ljudi (Midgard), vilenjaka, divova i patuljaka (Elfheim, Yotunheim, Svartalfheim), primordijalnih sila vatre i leda (Muspelheim, Niflheim), kao i svijet mrtvih (Hel, koji nema veze s kršćanskim Paklom, iako imaju slično ime).

Svijet je to u kojem hrab­rost, preziranje smrti i moralnost čine osnovne vrijednosti, koje zaslužne nakon smrti odvode u sjajnu Odinovu dvoranu, Valhalu.

Također, svijet je to koji postoji u osjetljivoj ravnoteži između bogova, ljudi i drugih svijetlih bića i njihovih tamnih neprijatelja, divova i raznih drugih čudovišta koja uvijek prijete prodorom u uređeni svijet i njegovim pretvaranjem u Kaos.

To je i svijet koji računa sa svojim svršetkom, u strašnom Ragnaroku, Sumraku bogova u kojem će se odigrati posljednja herojska bitka između snaga Reda i Kaosa.

Kaos će pobijediti na kratko, a onda slijedi novo rađanje života, pročišćenog i mladog.

Ideja obnove, napuštanja starog i umornog, kako bi se moglo roditi nešto svježe i vitalno, dio je ove slike svijeta i karaktera starih Germana.

Autor: Amalija Kranjec Markešić

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!

 

  TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!

Prijave i info:

Maja Cvjetanović Laboš

majalabos@gmail.com

 098/953 7245

Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!

(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i  putem skype-a!)

https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
 https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook