Život ljudi i životinja ovisi o vodi koja znači život.
U pustinjskim i stepskim područjima je to posebno vidljivo.
Ta voda može potjecati od rijeke, kao u Egiptu i Mezopotamiji, ili od kišnice koja naplavljuje polja, napaja izvore i bunare i ispunjava cisterne, kao u Izraelu.
RIJEKE
Egipat, zemlja bez kiše, zahvaljuje svoju plodnost Nilu. To je voda koja „izvire iz tla“, kako kaže Biblija, razlikujući je od vode koja pada s neba.
Naravno da Nil nanosi i kišnicu.
Kiša, dakako.
Pada u vrlo udaljenim krajevima: na jugu, na visokim ravnicama Abesinije.
Zbog tih kiša Nil svake godine poplavljuje, stvarajući plodne muljevite naslage.
Ono što je Nil za Egipat, to su za Mezopotamiju („zemlju na dvije rijeke“) Eufrat i Tigris.
I one uzrokuju poplave, stvarajući plodno tlo.
Te poplave, na žalost, nisu tako redovite kao u slučaju Nila.
U tim područjima u kojima poplava istovremeno znači i život i opasnost, nastaje mitski motiv potopa čitavog životnog prostora, preuzetog u priči o općem potopu.
BUNARI
Uska povezanost vode sa životom očituje se pogotovo ondje gdje čovjek mora kopati duboke bunare da bi preživio.
Usred te pustoši i osame, u kojoj vreba smrtna opasnost, bunar je mala životna oaza, izvor plodnosti i mjesto susreta.
U bibliji se navode priče sa studenca, u kojima se ljudi susreću na bunaru, susrećući se istovremeno i sa životom i Bogom.
Pustinjski bunar sa đermom.
PUSTINJSKE BUJICE
Ponekad se dogodi da u pustinjskim područjima padnu kratki, ali obilati pljuskovi.
Budući da su pustinje uglavnom brežuljkaste, voda se spušta niz padinu u dolinu, ali kako je zemlja vruća, ona se skori i ne može u tako kratkom vremenu upiti tolike količine vode.
Tako se stvaraju i po metar visoke razorne bujice, koje se sunovraćuju u doline.
Poljodjelstvo je moguće samo na uskom obalnom pojasu i u delti Nila.
Na tom području koje sačinjava 3,5% površine te zemlje. Živi 99,5% stanovništva.
Barka na Nilu, egipatska freska
bglavac
irida
