Jakovljeva borba s Bogom

(Knjiga Postanka 32, 23 – 33, 20)

 

 

 

S Božjim obećanjem Jakov se potom otputio u tuđinu.

Sada je pripravan da život više ne osvaja prijevarom, nego da ga dobije na poklon, što, međutim, ne znači da ne mora ništa raditi.

On svoj život mora izboriti, obračunavajući se sa samim sobom, jer je još uvijek onaj stari prevarant, a i sa svojim bližnjima, koji mu otežavaju život, kao i s Bogom koji ga na tom životnom putu vodi.

Sad kad je postigao gotovo sve, jedino se još nije pomirio s bratom, ta je borba postala izrazito vidljiva.

Jakov u tim trenucima osjeća svoju bespomoćnost, jer ne zna kako će ga Ezav primiti.

 

Noću prenosi preko plićaka pogranične rijeke sav svoj imetak i vraća se u domovinu.

 

 

Jakov ostane sam. I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula. Vidjevši da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu…Potom reče…“Pusti me…“Ali on odgovori: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“ Nato ga ovaj zapita: „Kako ti je ine?“…Jakov…“Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael („borac s Bogom“), jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.“ I tu ga blagoslovi. Jakov…reče: “Vidjeh Boga licem u lice…“

Post 32, 25 – 31

 

Sunce je nad njim bilo ogranulo kad je prošao Penuel. Hramao je zbog kuka.

Post 32, 32

 

Ime govori tko je nosilac imena.

Poznavati ime znači poznavati čovjeka.

Jakov dobiva novo ime koje izražava tko je on: Izrael, „onaj koji se bori s Bogom.“

Stranac ne izgovara svoje ime.

Bog ostaje tajnom, mi ga susrećemo, ali ga ne poznajemo.

 

Pričom o Jakovljevoj borbi s Bogom želi se reći da se život ne može osvojiti ni prijevarom ni silom, nego da se mora steći obračunavanjem sa samim sobom i svojim bližnjima.

Ta borba je borba s Bogom koji se preporučuje na putu samo zato da bi čovjeka odveo na pravi put.

  

Blagosloviti znači  nekome zaželjeti život pun obilja.

Prije svega blagosloviti nas može Bog, no i mi možemo blagosloviti jedan drugoga dobrim riječima koje potiču optimizam.